HomePage     Naša putovanja     Nostri viaggi     Unsere Reisen     Our travels

  Uvod     Norveška 1999     Norveška 2002     Norveška 2004     Norveška 2008     Norveška 2010     Komentari

Foto album 2002     Foto album 2004     Foto album 2008     Foto album 2010

Skandinavien 1995     Scandinavia (I) 1995     Scandinavia (E) 1995

DNEVNIK NAŠEG PRVOG POSJETA SKANDINAVIJI 1995

Danska - Norveška - Finska - Švedska

05.06. - 25.07.1995

Zapisi: Stojan Deprato

Za uvećati mapu klikaj na nju!

1. dan - 05.06.95 - ponedjeljak: San Maurizio (I) - Kappel (CH) - 430 km

        Danas smo nas dvoje, moja supruga Carla i ja (68), krenuli u 14.30 iz San Maurizio Canavese našim camperom  na dugi put prema dalekom sjeveru, prema Skandinaviji. Naš camper je tipa Dethleffs Globetrotter Tip A532 iz 1991, LxBxH 562x223x283, Fiat Ducato, sa motorom Fiat TD95, 2482 ccm, 70 kW, 95 PS.

        Sva mjesta, otoci, fjordovi i slično, čiji su nazivi u dnevniku štampani crvenom bojom, mogu se naći u priloženim mapama. Nažalost, imali smo samo filmsku kameru (VHS), a ne digitalni fot aparat (kao za vrijeme putovanja u 2002-oj i kasnije), tako da nismo u stanju priložiti fotografije sa ovog putovanja. *)

        Pada sitna kiša. Pred 15 minuta je padala jaka kiša uz grmljavinu. Zadnjih 10-ak dana imali smo ovdje dosta kiše i prilično je hladno. Ali, prema vijestima, u Moskvi je vruće i sparno!? Nadajmo se, da ćemo na sjeveru imati ipak ljepše i toplije vrijeme.

        U mjestima Leini i Chivasso (10-ak km od San Maurizia), trava i teren oko ceste pokriven je ledom. Znači, da je uz onu grmljavinu, koju smo čuli kod kuće, ovdje padala i tuča. Sloj leda je visok oko 3 cm. Dalje prema Milanu i sve do švicarske granice (Chiasso) prati nas kiša.

        Ušli smo u Švicarsku i među oblacima se pojavilo sunce. Nastavljamo za San Gotthard i vrijeme postaje sve ljepše, manje oblačno i sa sve više sunca. Na radiu slušamo vijesti o zastoju pred tunelom San Gotthard, sa kolonom automobila dugačkom cca 3 km. Imamo donekle i sreću, jer prema vijestima sa radija, kolona pred tunelom San Bernardino je dugačka 17 km! Danas je Duhovski ponedjeljak i Švicarci i Nijemci se vraćaju iz Italije sa dugog vikenda. Ovaj puta kišnog, a ne sunčanog. Kada smo konačno došli do tunela, kolona je bila duga još samo 200 - 300 m, sa automobilima u dvije linije i uz dva semafora. Sreća! Čekali smo samo dvije minute i naša linija je dobila zeleno svijetlo: naprijed u tunel! Na sjevernoj strani tunela opet nas je dočekala kiša, koja nas je pratila na putu kroz Luzern sve do Kappel-a (FOTO). U Kappel, smo stigli u 20.30 i smjestili se kod Davora, našeg sina, koji ovdje živi sa svojom obitelji. Davoru sam doneo moj PC na pregled i popravak, izgleda da ima nekih problema sa memorijom (moj PC, ne Davor!). Parkirali smo pred njihovom kućom, a nakon večere smo bili u 23.30 u krevetu, u našem camperu. Parkiralište je super tiho, a noć svježa, stvorena za odmor.

__________________________________________

 *)  Januar 2013

        Konačno sam odlučio da u dnevnik unesem i videozapise, koje smo napravili u dalekoj 1995-oj godini. Prilično kompliciran zadatak, jer zapisi su snimljeni tada sa malom videokamerom JVC, u analognom formatu (na VHS traci), koji je u ono doba vjerovatno bio jedini u upotrebi, a koga sam sada trebao da pretvorim u digitalni (na DVD). Nažalost analogni format je bio i onako slabe kvalitete, a sa nekoliko konverzija, koje sam morao izvršiti da bi dobio clip u digitalnom formatu i da ga mogu prenesti u sito, je svaki puta neizbježno gubio na kvaliteti. I na kraju sam dobio video, koji nažalost nije kvalitetan, ali može ipak na neki način pokazatii ljepote skandinavskih zemalja i atmosferu, koju smo proživjeli Carla i ja pred 18 godina, za vrijeme našeg prvog putovanja po Skandinaviji.

        Osim toga u periodu u kojem smo bili u Norveškoj imali smo uvijek ili kišu ili oblačno nebo, samo 4 ili 5 dana smo vidjeli sunce, ali i u te dane je padala kiša. I taj je faktor nažalost utjecao na kvalitetu snimka i svježinu boja. A boje su izgubile donekle kvalitetu i u prenosu videoclipa na stranicu YouTube.

        Usprkos svih tih manjkavosti, odlučio sam da objavim videozapise u uvjerenju da u velikoj količini tih zapisa sigurno ima dosta pozitivnog i korisnog materijala za prijatelje kamperiste i za njihova putovanja po ovim prelijepim skandinavskim krajevima!

        Nastojao sam, da duljina pojedinih snimaka bude što kraća (u prosjeku dvije minute) i da tako omogućim uvrštenje tog snimka u tekst dnevnika, na onom mjestu gdje se nalazi tekst, koji opisuje ono što prikazuje film! Komentari i razgovori su uglavnom na talijanskom i nešto na njemačkom jeziku.

        I na kraju jedna molba čitaocima: informirajte me o eventualnom lošem funkcioniranju nekog videa u situ ili greške u tekstu. Unaprijed Vam zahvaljujem za tu Vašu pomoć i uslugu!  

2. dan - 06.06.95 - utorak: Kappel (CH) - Kempten (D) - 291/721 km

        Ustali smo u 7.00 i doručkovali sa Davorom, koji je nakon toga otišao na posao. U 8.30 smo krenuli iz Kappel-a za Zürich. Vrijeme je oblačno i nakon par km počela je kiša. Vozimo autostradom, koja nas vodi kraj Zürich-a i Winterthur-a za St. Gallen. Iza St. Gallen-a smo trebali skrenuti za Bregenz, ali, izlaz iz švicarske autostrade smo primijetili, tek kada smo već prošli kraj njega. Morali smo nastaviti dalje prema jugu sve do izlaza za Diepoldsau. Tu smo izišli sa autoputa, da uzmemo naftu, koja je već bila na minimumu. Na autostradi ni traga benzinskoj pumpi! Nakon što smo konačno našli pumpu i ukrcali naftu, vratili smo se na austrijsku autostradu, prošli kraj Bregenz-a, ušli u Njemačku, zatim prošli kroz Isny, i sa kišom, koja nas je pratila čitavim putem, stigli u 14.30 u Kempten kod Carlinih roditelja. Oni stanuju na jednom manjem brijegu, malo izvan gradskog centra. Parkirali smo na njihovom parkiralištu pred kućom. Noć, opet kao u Kappel-u, tiha i mirna za spavanje, ali vrlo svježa, hladna.  

3. dan - 07.06.95 - srijeda: Kempten - 0/721 km 

        Cijeli dan smo proveli kod Carlinih u Kemptenu. Kempten (FOTO) je mali grad u Bavarskoj, vrlo lijep, smješten među brežuljcima i sav u zelenilu. Pokraj glavnih cesta ili u prirodi sve je puno staza  ili puteljaka rezerviranih za bicikliste, biciklom se možeš voziti posvuda, bez opasnosti od automobila. A isto tako masa puteva za šetnju kroz prirodu, šumu ili oko jezera. Po gradu i izvan grada, svako toliko se naleti na velike table na kojima je prikazana mapa svih mogucih staza (numeriranih), po kojima se može kružiti po gradu ili oko grada, pješke ili biciklom.

       Ujutro smo otišli u market i nakupovali masu konzervi (Feuerbohnensuppe, Hühnersuppe, Gulaschsuppe), zatim kobasice, paštete, sapune, Badedas, sandale, majice i razne ostale gluposti.

        Popodne se je konačno pojavilo sunce i klima je postala odmah ugodnija. Carlin tata se je popodne osjećao nešto loše. Carla je sa mamom bila na kratkoj šetnji.

        Spavanje ponovno u camperu na parkiralištu pred kućom. Tiho i ugodno.

4. dan - 08.06.95 - četvrtak: Kempten (D) - Birkenau-N.L. (D) - 363/1084 km

        Probudili smo se po lijepom vremenu, oko 10.20 smo se oprostili od Carlinih, spustili se u Kempten i parkirali na pola sata kraj željezničke stanice, radi još nekih dodatnih kupovina.  Iza toga smo krenuli autoputom prema sjeveru i prošli kraj Memmingen-a, Ulm-a, Feuchtwangen-a i Heilbronn-a. Na putu smo prošli kroz nekoliko oluja, ali vožnja po autoputu je bila bez zastoja. Kod mjesta Sinsheim smo izišli sa autoputa i kroz Neckargemünd, Heidelberg i Weinheim stigli po lijepom vremenu oko 18.00 u Birkenau-N.L., cca 100 km južno od Frankfurt-a.

        Tu u Birkenau-N.L., malo izvan grada i na oko 200 m od asfaltirane ceste, stanuju Ulla i Herbert, naši stari prijatelji iz campinga u Medulinu, u Istri. Imaju malu krasnu kućicu na strmom brežuljku, a sa bijele ceste, koja završava upravo pred njihovom kućom, ulazi se u njihovo dvorište. Uskim putem, po malim serpentinama među borovima, na terenu koji je prekriven krasnim bršljanom, dolazi se stepenicama do terase pred kućom (VIDEO 1). Kuća je okružena borovima, sa kojih vjeverice dolaze na terasu i iz ruke uzimaju orahe. Vrlo romantično, daleko od prometa, buke, ljudi, dućana i civilizacije, postoji samo radio i televizija. Parkirali smo i prespavali na cestici pred kućom. Vrlo tiho, pred jutro se je čuo sa livade, tu i tamo, muk neke krave. Idila!?

5. dan - 09.06.95 - petak: Birkenau-N.L. (D) - Steinberg - Braunschweig (D) - 486/1570 km

        Ujutro je Herbert otišao na posao, a mi smo u 9.00 otišli sa Ullom u jedan market za vrtni namještaj, kod Mannheima. Htjeli smo kupiti „paviljon“, kakvog smo vidjeli kod Ulle, za naš camping u Medulinu, ali svi su bili rasprodani. Dolaze tek drugi tjedan! Ostavili smo Ulli novac, da kupi dva komada (jedan za Davora), a mi ćemo ih pobrati na povratku.

        Oprostili smo se sa Ullom i Herbertom, koji je u medjuvremenu došao u market i krenuli po lijepom vremenu ponovno prema sjeveru. U 10.50 smo stigli u Steinberg (Dietzenbach, periferija Frankfurt-a), gdje stanuju Carlini stric i teta (Werner i Ursula). Nakon ručka i ćakula smo krenuli u 13.50 dalje na sjever. Autostradom smo prošli zapadno od Frankfurta, zatim pokraj Alsfeld-a, Kassel-a, Göttingen-a i Salzgitter-a.

        Oko 18.50 stigli smo u predgradje Braunschweig-a (FOTO), gdje su nas čekali Hajo i Brigitte, isto tako stari prijatelji iz campinga u Medulinu. Vrijeme od Steinberg-a do Braunschweig-a je bilo mješovito: malo sunca, pa kiša, pa sunce, pa oblaci, pa opet sve iznova. Hajo i Brigitte imaju vrlo lijepu kuću. Nakon večere nastavili smo sa ćakulom do 24.00, a onda smo se pobrali u naš camper parkiran u dvorištu i u ugodnoj tišini prespavali noć.

6. dan - 10.06.95 - subota: Braunschweig (D) - Pinneberg (D) - 216/1786 km

        Ujutro se nismo žurili. Danas nas nije čekao dugi put, tako da smo imali dosta vremena za doručak, tuširanje i pričanje, a onda sam još sa Hajom otišao biciklom do marketa, da kupimo za put nekoliko paketa mlijeka sa dugim rokom trajanja. Konačno, u 11.00, smo krenuli prema sjeveru, ali ovaj puta ne autoputom. Imali smo vremena i zato smo krenuli cestom kraj Gifhorn-a, kroz Uelzen i oko Lüneburg-a prema Hamburg-u. Vrijeme po putu: tako-tako.

        Pred Hamburgom smo prošli kroz tunel ispod rijeke Elbe, nakon toga autostradom djelomično kroz Hamburg i u 15.00 smo bili kod Waldemara i Rotraut, Carline sestrične, u Pinneberg-u (VIDEO 2). Bili su prisutni kćerka Nataša i sin Konstantin. Mi smo htjeli predvečer nastaviti put dalje prema sjeveru, ali Waldemar i Rotraut nisu bili sporazumni. Morali smo ostati na večeri i na ćakuli. Naš camper smo parkirali pred samim kućnim vratima, tako da nam nije bilo daleko do spavanja. Parkiralište vrlo tiho.

7. dan - 11.06.95 - nedjelja: Pinneberg (D) - Hvidbjerg (DK) - 471/2257 km

        Ujutro smo nazvali našeg susjeda Luigi-a u San Mauriziu. Kod kuće je sve OK, ali svaki dan imaju po dva neverina! Mi za sada ovdje imamo bolje i ljepše vrijeme. Nadajmo se da će i dalje tako! U 10.15 smo krenuli prema sjeveru i via Itzehoe, Heide i Husum stigli na obalu Sjevernog mora (+) Hauken-Heien-Koog, izmedju mjesta Bredstedt i Dagebüll. Vrijeme je vjetrovito, ali sunčano. Svuda uokolo je sve puno vjetrenjača za proizvodnju električne energije. Na 20-30 metara visokim, bijelim i elegantnim stupovima vrte se dvije ili tri ogromne lopatice. Često se vidi i desetak ili i više vjetrenjača u redu, vrlo blizu jedna drugoj. Obzirom na to da je gornji dio vjetrenjače (onaj na kome se nalaze lopatice) okretljiv i okreće se uvijek u smjeru vjetra, vjetrenjače se vide jednom u redu jedna iz druge, a drugi put jedna pokraj druge, ovisno o tome odakle odakle puše vjetar. Ali uvijek lijepe i impozantne. Tihe, i ekološki OK! Ali, zeleni se bune i žele ih maknuti, jer navodno narušavaju prirodu. Bolje su centrale na ugljen ili na naftu!? Klipani! Odavde smo nastavili kroz Niebüll i Süderlügum do danske granice.

        Prijelaz preko granice bez ikakvih problema. Graničari nas nisu ni pogledali. Zaustavili smo se na parkiralištu odmah iza same granice i Carla je priredila express ručak: vatrena grah čorba (konzerva njemačke Feuerbohnensuppe)! Izvrsno!! U 16.00 smo digli sidro i nastavili po cesti 11 preko Tønder-a i Ribe do Varde, tu smo skrenuli na cestu 181 prema dunama. Od visokih duna ne vidi se more, samo mnogo kućica za iznajmljivanje turistima. Ali sa sivim dunama i kućicama bez boja, djeluje sve kao neko rudarsko naselje u njemačkom Ruhrgebietu. I to još danas po suncu! Kako tek izgleda po kiši?

        U Hvide Sande smo posjetili pitoresknu ribarsku luku (VIDEO 4). Ljudi sa rive love ribu, po zraku i na rivi masa galebova, sve puno ribarskih brodica sa šareno obojanim signalima, poslagani na palubi, koji služe za signaliziranje bačenih mreža ili parangala.

        Zatim smo nastavili po 181 via Torsminde, Lemvig i Oddesund do Hvidbjerg-a. Vrlo lijepi most (FOTO) između Oddesund Syd i Oddesund Nord, sa mnogo vjetrenjača prije mosta. Vrijeme dosta lijepo, sa dosta sunca. U Hvidbjerg smo stigli u 21.40, po suncu!! U 23.00 sata, vani se još može čitati! Našli smo mjesto za spavanje na jednom parkiralištu neke škole. Za večeru je Carla priredila špagetatu. Super! Spavali smo u apsolutnoj tišini.

8. dan - 12.06.95 - ponedjeljak: Hvidbjerg (DK) - Hirtshals (DK) - 267/2524 km

        Ujutro, oko 7.45, počela je na parkiralištu gužva. Automobili, autobusi, mame, tate, svi dovoze djecu u školu. Do 8.00 sati su se svi iskrcali, a onda se je konačno sve smirilo, jer je započela nastava. Ali već u 8.02 je izišao jedan razred klinaca sa svojom učiteljicom i parkiralište se je pretvorilo u sportski teren. I započeo je bučni trening bezbola. U 8.45 je došao drugi razred. Ponovno galama! U 9.30 smo zbrisali, sa camperom.

        Vrijeme je sunčano i lijepo. Krenuli smo kroz Ydby, Vestervig i Vangså za Hanstholm. Ušli smo u luku, gledali ribarske brodove i u jednoj hali, preradu ribe za transport (VIDEO 5). Ogromni oslići (3 - 6 kg) i još neka velika, svjetlosiva, ružna riba. Sva riba fino sortirana u kašetama, pokrivena ledom, svaka kašeta sa adresom. Vrlo čisto.

         Nastavili smo put kroz Østerild, Fjerritslev i Åbybro za Løkken, gdje smo stigli oko 13.15. Parkirali smo na jednoj prekrasnoj, sunčanoj plaži, sa bistrim, plavim morem, ali i jakim, hladnim sjevernim vjetrom (VIDEO 6). Carla i ja smo izišli na šetnju po plaži, ali smo prije toga obukli pulovere i vjetrovke. One zimske! Došao je i jedan autobus sa turistima iz Finske i dvije krupne i ne baš mlade Finkinje, su se usudile da uđu u more na kupanje i zaplivale među valovima! Jezivo!

        Nakon šetnje je Carla pripravila fini ručak i u 15.15 smo krenuli za Hirtshals, gdje trebamo uzeti trajekt za Kristiansand u Norveškoj. Nismo znali kada su polasci trajekata i kada smo došli u Hirtshals, doznali smo da su trajekti od 13.15 i 15.00 već isplovili za Kristiansand. Slijedeći trajekt je noćas u 00.45, ali je rasprodan!!! Možemo se staviti na listu čekanja, ali nije sigurno. Ostali trajekti za sutra su isto već rasprodani!?! Preko telefona smo doznali da u 22.00 ima mjesta na trajektu iz Frederikshavn-a (150 km) za Göteborg, ali ti trajekti su skoro 3x skuplji od ovih iz Hirtshals-a. Konačno smo dobili OK za sutra ujutro u 10.00 na trajektu za Oslo. Rezervirali smo mjesta, kupili tiket i zatim otišli na šetnju, na plažu u Tannisby. Pred večer (oko 21.00) smo se vratili u Hirtshals (VIDEO 7). U ribarskoj luci Hirtshalsa, Carla je pripravila finu večeru. U 24.00 smo se strpali u krevete, nakon što smo našli lijepo i tiho parkiralište, iza jedne banke, u centru Hirtshalsa.

9. dan - 13.06.95 - utorak: Hirtshals (DK) - Oslo (N) - Vikersund (N) - 104/2628 km

        Ujutro smo se digli u 7.00, a oko 8.00 smo opet morali zbrisati sa parkirališta, jer su počeli masovno dolaziti činovnici banke i parkirati automobile oko našeg campera. Nismo htjeli slušati eventualne prigovore o privatnom parkiralištu, pa iako nam nitko nije pokucao na prozor i nitko nas nije pogledao poprijeko ili nešto rekao, ipak smo se povukli tiho sa bojnog polja. Nakon što smo na jednom drugom parkiralištu doveli našu spavaonicu i camper u red, otišli smo u 8.40 u luku, potvrdili dokumente za ukrcaj na trajekt i stavili se u rep pred trajektom (VIDEO 8). Carinska i pasoška kontrola ravna nuli. U 9.45 je počeo ulaz u utrobu trajekta, točno u 10.00 smo „molali cime“.

        Naš trajekt M/S „Color Festival“ (2 FOTO) je izgradjen 1985/86 u brodogradilistu Wärtsilä u Finskoj i pregrađen 1992 u Bremerhavenu u Njemačkoj. Matična luka: Oslo. Ima 34.314 BRT, dužina: 168 m, širina: 27,60 m, gaz: 6,50 m. Nadgradnja iznad vode 30 m. Ima 4 „Semt Pielstick“ motora (26.400 kW) i razvija brzinu od 22 milje. Prima 2.000 putnika i 400 auta. Ima 9 paluba, 588 kabina i 1.937 kreveta.

       Vožnja preko Skagerrak-a je bila vrlo mirna, iako je more bilo valovito, ali relativno sitno za ovu grdosiju. A vjerovatno su bili u pogonu i stabilizatori. Tu i tamo se je probilo i malo sunca kroz oblake, ali je puhao jaki i hladni vjetar. Carla i ja smo izdržali pola sata na vanjskoj palubi, u zavjetrini (VIDEO 9), na suncu i obučeni u debele pulovere i vjetrovke (ljeto?!), a onda smo pobjegli u unutrašnjost broda, na kavu i pivo. Na kraju smo sjeli u salon-verandu na prednjem dijelu broda, ispod komandnog mosta, sa ogromnim panoramskim prozorima u smjeru vožnje i pogledom preko pramca i tu smo sjedili i promatrali cijelu vožnju, od ulaska u Oslo fjord do Osla (preko dva sata). Imali smo čak i varijetetski program. Ulazak u samu luku Osla promatrali smo sa vanjske palube. Vožnja kroz fjord je bila po relativno sunčanom vremenu. U zaljevu pred Oslom sve puno jedrilica i motornih čamaca svih tipova (VIDEO 10). Vidjeli smo i kako je jedan manji trajekt „pregazio“ jednu malu jedrilicu (šljuku) sa dvije osobe. Trajekt je napravio krug i vratio se natrag, dva manja motorna čamca priskočili su u pomoć, ali od dvojice nigdje ni traga. Nakon nekog vremena (3-5 minuta) ispravili su prevrnutu jedrilicu, bijelo jedro je izišlo iz vode i konačno smo vidjeli kako su izvukli dvije osobe sa pojasevima za spasavanje, sve OK!!

        Pristali smo u Oslo u 18.30, nakon 8 i po sati vožnje. Iskrcali smo se u luci bez ikakvih carinskih i pasoških formalnosti i izišli iz Osla da nađemo mjesto za spavanje. Izišli smo iz “gradske zone” i tu smo napravili grešku, koju smo kasnije platili. Carla je htjela, da ipak još danas vidimo Oslo, pa smo se vratili natrag, ali za ulaz u Oslo smo morali platiti ulazninu (12 NKr = 3000 Lit). Izgleda da na taj način nastoje da smanje nepotreban priliv automobila u grad i tako smanje gradski promet i gužvu. Našli smo parkiralište (3500 Lit/sat). Za sat i po prokrstarili smo centar grada. Puno premalo za Oslo! Vrlo lijepo i sve puno mladih ljudi. Sve kavane i restorani su krcati i sve je jako skupo. Dvije pive u jednom studentskom bircuzu u parku smo platili 50 NKr = 12.500 Lit, a na jednom stupu smo vidjeli oglas za hamburger, sa istom tom cijenom. Za jedan hamburger!

        Imali smo sreću da je vrijeme bilo suho, a nije bilo ni tako hladno. U 21.30 smo krenuli na zapad autostradom za Drammen, kod mjesta Tranby smo izišli sa autostrade i uz južnu obalu jezera Tyrifjorden stigli u 23.15 u Vikersund. Parkirali smo na parkiralištu nogometnog igrališta. MDragutinM

irno, tiho, daleko od ceste i prometa, ali cijelu noć je po krovu bubnjala kiša.

10. dan - 14.06.95 - srijeda: Vikersund - Kaupanger - 342/2970 km

        Tek u 10.38, nakon doručka, krenuli smo po oblačnom i kišnom vremenu za . U centru Hønefoss-a smo prešli preko mosta kraj prekrasnog vodopada (FOTO). Nakon 300 m smo pronašli parkiralište i vratili se pješke natrag na most, da snimimo film (VIDEO 11) i da se divimo tim prekrasnim slapovima, koji se nalaze praktički usred Hønefoss-a i na kojima je izgradjen glavni dio turizma Hønefoss-a (foss = slap).*)        

        Nakon toga smo krenuli dobrom cestom (E16) u smjeru Sognefjord-a i kroz Granum, Bagn, sa muzejom (VIDEO 12) i crkvom iz godine 1250 (VIDEO 13), Aurdal, Fagernes, Slidre, sa prekrasnim jezerom (VIDEO 14), Lomen, Ryfoss, sa lijepim slapom (VIDEO 15), Vang, Øyo, sa jednom od najstarijih crkvi u Norveškoj, iz godine 1125 (VIDEO 17) i Borgund. Na kraju smo stigli u Revsnes, stalno po oblačnom vremenu, ali ugodnom za vožnju. Cesta vodi od jezera do jezera, jedno ljepše od drugog. Tek što završi jedno jezero, odmah iza brijega počinje drugo. Ako iza brijega nema jezera, onda je sigurno neki divan slap (VIDEO 18) ili kanjon (VIDEO 22). Sva jezera su velika, krasna, okružena divnim, zelenim poljima ili šumama. Sve je čisto, uredno, kuće su drvene, ali lijepe, sve izgleda svježe obojeno.

        Na jednom mjestu smo naletili na stari "saobraćajni znak" iz 1687 godine, koji je označavao petu milju. U ono doba mjera za dužinu ceste je bila milja, a bila je duga današnjih 11 km. Svaka milja je bila označena jednim miljnim kamenim sa oznakom milje. Miljni kamen, na kojeg smo naletili, je nosio oznaku "5 EN-MIL" - peta milja (VIDEO 19).

        Ceste su jako dobre. Maksimalna brzina u Norveškoj je 80 km/sat, rijetko tko vozi brže od toga. Nitko se ne gura naprijed da eventualno prestigne nekoga tko vozi sporije, reflektori su stalno upaljeni, po danu i po suncu. Promet je slab. Divota za vožnju! Izmedju jezera krasne i čiste rijeke, po svuda slapovi.

        Kod mjesta Tyinkrysset, njihovog poznatog skijaškog centra, cesta se penje na oko 1000 m nadmorske visine (VIDEO 20), do jednog velikog jezera, još djelomično zaleđenog . Kod Borgund-a smo naišli na krasnu drvenu crkvu (VIDEO 21) iz 12 stoljeća (FOTO).

        Konačno oko 22.00 smo stigli u Revsnes, na obalu fjorda, u 22.20 smo se ukrcali na trajekt **) i za 20 minuta prešli na drugu stranu Sognefjorda u Kaupanger (VIDEO 23). Još je uvijek dan! Tu smo nastavili dalje, još oko pet kilometara, i kod jedne Esso-stanice parkirali, večerali i pobrali se u krevet. U pola noći Carla je još uvijek čitala svoju knjigu, kod prirodne rasvjete. Pola je noći, ali nije noć!

______________________________

         *) U ljetu 2010 (vidi dnevnik Norveška 2010 - 30. dan) sam ponovno posjetio (sa sinom Peterom) taj slap u Hønefoss-u, ali slapa nije bilo. Korito rijeke je bilo potpuno suho, iako je bio period sa dosta kiše????

        **) Ne postoji više trajekt Revsnes - Kaupanger. Trajekt sada saobraća na prugi Fodnes - Manheller (vidi dnevnik  2004 - 53. dan).

11. dan - 15.06.95 - četvrtak: Kaupanger - Olden - 279/3249 km

        Krenuli smo u 10.25 kroz Sogndal i Leikanger i stigli u Hella (VIDEO 24). Tu smo se u 12.00 ukrcali na trajekt „Aurland“ i nakon 15 minuta smo došli u Dragsvik (VIDEO 25). Iz Dragsvik-a smo nastavili za Balestrand (VIDEO 26), uz divnu obalu Sognefjorden-a (FOTO), gdje smo u jednoj uvali-lučici, kraj malog otočića Kvamsøy i uz prekrasnu panoramu (VIDEO 27), sunce, plavo more i planine pokrivene snijegom, ručali u divnom miru. Vrijeme toplo, sunčano.

      Iza ručka smo nastavili sa vožnjom, prošli kroz dugi tunel za Høyanger i dalje uz obale fjorda za Vadheim. Ja sam na jednom mjestu uz obalu htio da prvi puta isprobam moje ribarsko umijeće, sa mojim prvim ribarskim štapom, ali Carla nije bila za to i tako je uz malu svađu (!!) nastavljen put preko Vadheim-a prema unutrašnjosti. Na tom putu smo naišli na kuće, male, lijepe, ali sa travnatim krovom (VIDEO 28). Krov je naime pokriven debelim slojem zemlje na kojem raste trava, lijepa i zelena, a ponegdje rastu i mala stabla i borovi. Navodno je dobra izolacija za zimu.

          Prošli smo Sande, Førde i Moskog, zatim obalu krasnog jezera Jølstravatnet, između mjesta Skei i Byrkjelo smo se morali zaustaviti i čekati da čopor koza bez ikakve žurbe pređe preko ceste (VIDEO 29). Nastavili smo sve do Innvikfjorden-a i onda uz njegove obale za Innvik i Olden. Tu smo uz obalu mora, iza mjesne pošte i biblioteke, parkirali i prenoćili. Bio je još jedan VW-camper iz Holandije (sa 4 odrasle osobe!!) i jedan camper iz Belgije.

         Mirno u noći, uz jutarnje gakanje galebova. Naime posvuda okolo nas sjede galebovi, sa gnijezdima u travi uz sami obalni put i sa tek izleženim malim galebićima (VIDEO 30). Carla ih je predvečer išla snimati, ali galebovi-roditelji su kružili nisko oko nje, uz bučne proteste ili opasna pikiranja. Od stanovnika nitko ih ne dira, iako stanuju po krovovima i seru posvuda bez obzira. Ja sam prije večere pola sata „kupao ješku“ u moru, ali izgleda da me ribe nisu shvatile!!! U stvari lovio sam ribu u plićaku, sa ješkom (mekom) i to na kraju dubokog fjorda, gdje ribe nema. Ali to tada nisam znao! 

12. dan - 16.06.95 - petak: Olden - Briksdal - Hellesylt - 120/3369 km Sogne fjord

        Ujutro u 9.30 smo krenuli za Briksdal (12 km), gdje se sa planine spušta ogromni glečer Briksdalsbreen. Parkirali smo naš camper pokraj jednog lijepog potoka (voda sa glečera) na 50 m daleko od ceste, na samini (sa ceste se camper ne vidi) i tu ga ostavili na milost i nemilost onome tko nabasa na njega (VIDEO 31). Ovdje to možeš, u civiliziranoj Evropi ni da pomisliš!       

        Krenuli smo pješke prema glečeru, kojega smo još putem promatrali iz campera, sa 10 km udaljenosti. Od našeg parkirališta kraj potoka do glečera ostalo nam je još oko 2,5 km za pješačenje. Nakon cca 500 m smo skrenuli sa ceste u desno na puteljak prema glečeru. Puteljak je nakon kraćeg vremena nestao, dalje se nije moglo, bili smo na krivom putu, ali sada smo vidjeli na lijevoj strani, jedan drugi, veći glečer u drugom, do sada skrivenom smjeru (VIDEO 32). Morali smo sa vratiti i krenuti drugim putem prema tom drugom glečeru, jer to je bio onaj pravi!

       Na parkiralištu zALESUND LOFOT   a autobuse na cca 2 km od glečera bilo je 15-ak manjih fijakera, za 3-4 osobe, sa upregnutim konjem, sa kojima se je moglo, za 40.000 Lit, stići po uskoj cesti i serpentinama na 700-800 m od samog glečera. Sa fijakerima su se uglavnom vozili Japanci. Mi smo se jasno uputili pješke, stazom za planinare (VIDEO 33). Uz stazu potok, pa slap, pa potok, pa slap. Vrlo lijepo uz divan, sunčani dan. Gdje završava (ili gdje počinje) glečer, stvorilo se je malo jezerce i tu je na jednoj sitnoj stijeni, zapravo na ovećem kamenu, koji viri 25 cm iznad vode, na 20-ak metara od obale, jedan galeb napravio gnijezdo i sjedi na jajima! Glečer je divan, smješten izmedju dvije planine, iz blizine ne izgleda velik. Jedna grupa od 4 planinara sa vodičem i posebnom opremom za led (iznajmljena na mjestu), se je počela penjati na glečer i nakon 10 minuta smo ih izgubili iz vida. Mi smo nakon kraćeg odmora i par sendviča krenuli natrag prema camperu i kada smo se udaljili 200-300 m, ponovno smo vidjeli naše planinare na glečeru. Izgledali su kao male točkice, ali bili su još uvijek tek na podnožju ogromnog glečera i tek tada smo shvatili koliko je velik (FOTO).

        Oko 17.00 smo se vratili u naš camper (VIDEO 34), jasno našli sve u redu i ručali u divnom miru uz žubor planinskog potoka. Počelo je lagano kišiti. U 18.10 smo krenuli na put i kroz Olden, Stryn, Hornindal i Kjellstadli stigli u 20.20 u Hellesylt. Parkirali smo na praznom parkiralištu za autobuse, uz ogradu parkinga kraj mora, uživali u obilju ptica: galebovi, patke (VIDEO 35), guske i Bog te pitaj kakve još sve morske letilice.

        Sutra se spremamo na izlet brodom kroz Geirangerfjorden do Geiranger-a i natrag, vrijeme je poluoblačno, ali nije loše. Ne kiši!

13. dan - 17.06.95 - subota: Hellesylt - Molde - 347/3716 km

        U noći je počela padati kiša i bubnjala je po krovu cijelu noć. Ujutro je još uvijek kišilo, nebo je bilo pokriveno oblacima, a nad fjordom je bila mjestimično i magla. U turističkom uredu su nam rekli da po ovakovom vremenu sa broda nećemo vidjeti ništa i da je bolje da navratimo na povratku (VIDEO 36). Promijenili smo program i u 9.40 krenuli za mjesto Stranda, gdje pristaje trajekt za prelaz preko Storfjorden-a. U 10.45 smo se ukrcali u trajekt „Aure“ i iskrcali se u mjestu Liabygda, a odavde smo nastavili u smjeru Ålesund-a, gdje smo stigli u 12.30.

       Parkirali smo u luci kraj autobusnog kolodvora i prošetali gradom. Na jednom ribarskom brodu Carla je kupila litru malih račića, „škampića“, (35 NOK=8.750 Lit) i Carla ih je po putu pola pojela, mislim da su bili tek malo obareni (VIDEO 37). Svi prozori na kućama uz luku su krcati galebovima, koji na prozorima imaju svoja gnijezda. Po tri gnijezda na jednom prozoru. Tamo sjede na jajima, njeguju i hrane mlade, galame do besvijesti i seru dan i noć, po prozoru i po zidu ispod prozora, na spomenike, na klupe, na pločnik, posvuda. Ali, izgleda da je i ovdje galebovima sve dozvoljeno (VIDEO 38). Vidjeli smo i jednu priredbu na kojoj su nastupili pjevački zborovi neke folklorističke grupe u narodnim nošnjama. Na kraju smo otišli u camper, parkirali se na rivi sa divnim pogledom na more i planine, dopržili račiće i pojeli ih u slast. Na žalost u pola ručka došao je na rivu jedan veliki prazan autobus, pokrio nam djelomično vidik na fjord i planine. Šofer je nakon toga nestao, ali je ostavio cijelo vrijeme upaljen motor, vjerovatno da održi zagrijan autobus i tako nam zasrao i zadimio djelomično ručak. Kada smo otišli, još je uvijek drndao. Seronja!

        U 15.30 smo krenuli za Skodje, Ørskog, Tresfjord, Åndalsnes i Åfarnes. U 19.45 smo se prebacili trajektom „Stordal“ za Sølnes i nastavili za Molde. Došli smo do tunela, koji ispod mora ide direktno za Molde, vidjeli napisanu cestarinu od 40.000 Lit za upotrebu tunela, odustali od tunela i skrenuli sa tog pravca u desno i krenuli bijelom, uskom cestom oko fjorda za Molde. Nismo baš bili sigurni, da li je taj puteljak uopće prohodan za naš camper i da li izlazi na kraju fjorda na glavnu cestu. Par puta smo se tokom vožnje kolebali, da li da se vratimo ili ne, ali nakon 45 minuta, u 21.30, smo ipak stigli u Molde.

        Malo, lijepo mjesto, lijepa luka puna mladeži, centralna ulica sa rascvjetanim drvoredom, vrlo čisto i uredno. Uopće, sva mjesta, koja smo do sada vidjeli, su vrlo čista i uredna, a ljudi vrlo pristupačni i prijazni.

        Večerali smo na parkiralištu u luci, sa prozorom našeg camperskog restorana iznad mora, a zatim se povukli na jedno divlje parkiralište na ulasku u Molde, opet na 20 m od mora, gdje je bio već parkiran jedan njemački camper. U 1.00 u noći sam snimao Carlu na jednom brežuljku iznad parkirališta, bez dodatne rasvjete. Dani postaju sve duži i duži, a noći polako nestaju (VIDEO 39).

14. dan - 18.06.95 - nedjelja: Molde - Levanger - 385/4101 km

        Rano ujutro (već u 11.15.!!!) krenuli smo dalje prema sjeveru. Najprije smo se (radi snimanja kamerom) provozali mjestom, u kojemu na ulici nije bilo žive duše. Nedjelja o podne!! Krenuli smo prema unutrašnjosti Norveške (VIDEO 40) i prošli kroz Kleive, Eidsvåg, Sunndalsøra i Oppdal i tu skrenuli ponovno na sjever za Trondheim. Dan lijep i sunčan, sva mala mjesta kroz koje smo prolazili su uredna i vrlo čista, ali doslovce nismo vidjeli nigdje žive duše. Ni mačke, ni psa! Kao da je sve izumrlo. Nedjelja?! Ali na cesti pred Trondheim-om smo naletili na jaki promet automobila u smjeru grada. U grad smo ušli po kiši. Do danas smo imali svaki dan kišu, neki dan više, neki manje, ali svaki dan!

        Parkirali smo na jednom malom parkiralištu i otišli u razgledavanje grada. Na sreću kiša je prestala i moglo se je prošetati po gradu. Vrlo lijepa katedrala, grad vrlo čist, ali pust. Bilo je oko 19.00, na ulici skoro nikoga. Snimali smo katedralu (VIDEO 41), centar grada, obalu rijeke sa tipičnim kućama na drvenim stupovima u vodi (VIDEO 42). U 20.30 smo krenuli obalnom cestom (da izbjegnemo autostradu) kroz Stjørdalhalsen i Åsen za Levanger, gdje smo stigli oko 22.00 po kiši. Carla je htjela da parkiramo u mjestu, bezuspješno smo tražili parkiralište i na kraju smo se vratili do ulaza u mjesto i parkirali na parkiralištu jednog marketa. Lijepo i zeleno, uz obalu mora. Bila su tu još dva campera. Nadajmo se, da nas sutra ujutro, kada proradi market, neće najuriti. Prestala je kiša, pripremili smo večeru i promatrali more i galebove. Nakon večere spremili smo se u krevet. Počela je kiša i opet bubnjala po krovu cijelu noć.

15. dan - 19.06.95 - ponedjeljak: Levanger - Laksfossen - 441/4542 km

        Jutro je bilo tužno i mokraćno. Padala je kiša kada smo u 9.20 digli sidra i krenuli po E6 u smjeru Narvik-a, uvijek na sjever. Do Steinkjer-a smo vozili uz obale Trondheimsfjorden-a, a onda po sjevernoj strani ogromnog i krasnog jezera Snåsavatnet do Vegset-a i sve dalje, stalno po kiši, do Gartland-a. Ova cesta (E6) vodi prema sjeveru po unutrašnjosti Norveške, na pola puta između mora i švedske granice. Tu u Gartland-u je Carla bila jako uvjerena, da je na morskoj obali krasno vrijeme i odmah smo skrenuli u lijevo na cestu 775, smjer Høylandet i dalje po cesti 17 preko Foldereid-a do Holm-a na moru. Ali na obali, jedino što je bilo lijepo je bila lijepa kiša, ista kao i u unutrašnjosti.

        Iz Holm-a smo trajektom „Lysingen“ prešli do Vennesund-a (VIDEO 43) i dalje cestom kroz Vik u Brønnøysund. Tu smo kupili krasne filete od svježeg bakalara (oslića) za večeru. Odlučili smo da se ipak vratimo ponovno u unutrašnjost i nastavimo prema sjeveru. Nastaviti dalje trajektom od otoka do otoka je jako skupo, a i ceste po tim niskim otocima vode po unutrašnjosti otoka i more se tako i tako ne vidi. Ovdje uz more nema ceste prema sjeveru, morali bi se prebacivati trajektom od otoka do otoka, a obzirom da pada kiša, nema za to nikakvog razloga.

        Krenuli smo preko Hommelstø-a i na jednoj mokroj nizbrdici naletili na dvije velike, divlje guske, koje su se šetale, jedna usred ceste, a druga uz rub ceste. Nastojali smo ići polako, ali one su hodale pred nama i nisu imale namjeru da se maknu sa ceste. Kada smo malo ubrzali, one su malo raširile krila, ali nisu uzletjele, već su i one ubrzale korake i gegajući se pred nama pokušale da budu što brže. Na kraju su ipak skrenule prema rubu ceste i mi smo ih polako prestigli. Jasno, Carla je to sve snimila kamerom i imamo krasnu uspomenu (VIDEO 44).

       Nastavili smo uz prekrasni Tosenfjorden, nakon Tosbotn-a smo prešli planinu pokrivenu snijegom, prošli pokraj zaleđenog jezera i konačno kod mjesta Brenna izbili ponovno na E6. Taj izlet na more nas je koštao dodatnih 150 km! Bez veze! Sada smo nastavili na sjever prema Mosjøen-u, ali nakon 35 km smo se zaustavili kod prekrasnih slapova Laksfossen, kraj mjesta Laksfors. Tu smo parkirali, snimali (VIDEO 45), nakon kratke šetnje večerali i prespavali. Vrijeme se je popravilo!

16. dan - 20.06.95 - utorak: Laksfossen - Fauske - 474/5016 km

        Probudili smo se sa lijepim vremenom (VIDEO 46) i u 10.30 smo krenuli prema sjeveru. Prošli smo Mosjøen, Korgen, Mo i Rana (VIDEO 47) i ručali uz obalu jedne divne, bistre rijeke (VIDEO 48). Sve krasno zeleno. Iza ručka smo nastavili naš put i nakon 20-ak minuta došli do sjevernog polarnog kruga. Interesantno je, da 2-3 km prije polarnog kruga počinje i polarni pejsaž: visoravan pokrita snijegom, bijela, pusta, bez ijednog drveta, a prije toga je bilo sve bujno i zeleno. Na parkiralištu polarnog kruga, jedan veliki paviljon, koji se bavi unosnom prodajom suvenira i razglednica i masovno parkirani autobusi, camperi, kamioni, prikolice i ostala vozila. Sve okolo snijeg i ništa drugo, ali svi se zaustavljaju, kupuju razglednice i javljaju se kući ili znancima sa polarnog kruga!! Naletio sam i na jedan spomenik sa velikom petokrakom zvijezdom u spomen jugoslavenskim internircima u drugom svjetskom ratu, pisan na hrvatskom i na norveškom jeziku (VIDEO 49)!

        Krenuli smo dalje, vozili se uz prugu i prestigli jedan teretni vlak. To je jedina željeznička pruga ovdje u sjevernoj Norveškoj iznad Trondheima. Ide do gradića Fauske, gdje namjeravamo stići večeras, i tu završava, a to znači da sjeverna polovica Norveške uopće nema pruge. Zapravo na sjeveru se pojavljuje još jedna željeznička pruga (od 1903) kod Narvika, ali ide od Narvika ravno u Švedsku prema rudnicima u Kiruni, a u Norveškoj je dugačka svega 20-ak km. Služi Šveđanima za izvoz željezne rude iz Kirune. Ali zato su ceste u Norveškoj zbilja izvrsne, negdje su i uske, ali gornji sloj je dobar, ravan i neoštećen. Malo čudno za ove ovdašnje oštre zime.

        Nakon parkirališta na polarnom krugu, vozili smo se prema sjeveru po visoravni i po sniježnom štimungu i golotinjskom krajoliku još jedno 5-6 km, a onda se je cesta počela spuštati i najednom je opet nestalo snijega i opet je sve postalo bujno, zeleno i u cvijeću!! Kao u bajci! Ili kao da je netko htio pokazati, da ako tamo već prolazi polarna obratnica i klima treba da bude polarna.

        Zaustavili smo se kod jedne predivne plave rijeke, koja se je spuštala u veoma šumnom brzacu i uživali u krajoliku. Nastavili smo dalje, stigli u Fauske, i nastavili za Bodø. To nam je bilo malo izvan ruke, ali smo htjeli negdje uz more parkirati, loviti ribu i eventualno prespavati. Ali nije bilo pristupa moru, cesta je vodila previše blizu strmoj obali i nismo se mogli nigdje zaustaviti za parkiranje. A bilo je krasno sunčano vrijeme. Iz Bodø-a vozi trajekt direktno za Lofote, bilo je dosta vozila u dugačkom redu, navodno je prijevoz i dosta skup. Mi nismo ni imali u planu taj trajekt (nismo znali da postoji) i na kraju smo se vratiti u Fauske, opet 150 km za ništa! U Fauske-u smo se smjestili na jednom krasnom parkiralištu uz samo more i prespavali u divnom miru.

17. dan - 21.06.95 - srijeda: Fauske - Bognes - Lødingen - Stokmarknes - 265 /5281km

        U noći je opet počelo kišiti. U 8.50 smo krenuli po kiši prema sjeveru. Preko Straumen i Strinde smo stigli u Bognes na obalu mora i htjeli uzeti trajekt za Skarberget u smjeru Narvika, odakle smo se htjeli spustiti cestom prema jugu na otoke Lofoten. U zadnji moment smo se predomislili i uzeli trajekt za Lødingen, na otoku Hinnøya, koji pripada grupi otoka Vesterålen, na sjeveru Lofota. Time smo donekle skratili put, ali nažalost nećemo vidjeti Narvik.

        Krasnim trajektom „Tysfjord“ smo nakon jednosatne vožnje stigli u 13.30 u Lødingen (VIDEO 50). Odmah po izlasku sa trajekta smo se zaustavili na rivi, ručali i zatim nastavili dalje  za Sortland. U Sigerfjord-u smo parkirali uz cestu i izišli na jedan drveni molo. Voda bistra, mnogo smeđih meduza, promjera 10-15 cm, a prošlo je i jedno oveliko jato riba. Odmah smo otišli po naš ribarski pribor, ali izgleda da nas ni ovaj puta ribe nisu shvatile ozbiljno. Kupali smo ješku, ali ništa nije trznulo. I Carla je pokušala prvi puta da baci udicu! Ali, ni za nju ništa. Nastavili smo preko krasnog novog mosta i stigli u Stokmarknes. Vrijeme se je putem popravilo, od Lødingena nismo imali kiše, a pojavilo se je malo i sunce. Parkirali smo na krasnom parkiralištu u centru mjesta, sve u zelenilu, sa krasnim pogledom na fjord i na planine. Prije večere smo prošetali i nakon toga spavali opet u divnom miru.

18. dan - 22.06.95 - četvrtak: Stokmarknes - Henningsvær - 88/5369 km

        Ujutro, oko 8.00 sati, naše parkiralište se je počelo puniti automobilima. Ali nitko nam nije rekao ništa. U 9.15 smo bili u maloj luci i direktno na ribarskom brodu kupili od ribara jednog sej-a (morski losos, merluzzo nero) od cca 1,5 do 2,0 kg za 20 NOK (5000 Lit). Besplatno! Kilo krumpira u marketu stoji 17 NOK!! Skuplje od lososa! U 10.00 smo bili u turističkom birou, a onda smo krenuli malom, sporednom, ali dobro asfaltiranom cestom oko otoka, koja vodi kroz Breivik i Ånstad. Zaustavili smo se na jednom manjem platou kraj mora (VIDEO 51). Vrijeme sunčano, nigdje žive duše, svakih 5 ili 10 minuta prođe polako po koji auto, inače tišina, čuje se jedino meketanje ovaca, koje pasu na brijegu, zapravo samo jedne ovce, koja stalno nekog zove. Otišli smo na stijene, ja sam opet kupao ješku, ali izgleda da su po cijeloj obali ribe strašno neozbiljne. Nijedna da pokuša trznuti. Za ručak smo pojeli jedan filet od seja, jako fin, sa salatom od maslačka, kojeg je nabrala Carla, dok sam ja „lovio“ ribe. Maslačka ima u izobilju i tu sigurno nije zagađen.

        U 15.00 smo došli u Melbu, gdje smo se ukrcali na trajekt „Møysanen“ i prebacili se u Fiskebøl. Iz Melbe smo izišli sa lijepim vremenom, nije baš sijalo sunce, ali Lofoti su nas dočekali sa planinama zavijenim u oblake, sa studenim vjetrom i kišicom (VIDEO 52). Izgedalo je kao u kasnu jesen, niski oblaci, snijeg na 100 m nadmorske visine. A jučer je počelo ljeto! Ali to nije smanjilo ljepotu Lofota. Izgledaju kao otoci iz neke bajke, planine se dižu strmo iz mora i gube se u oblacima. Iz Fiskebøla smo preko Svolvær-a stigli u Heningsvær. Tu nas je ipak dočekalo sunce (VIDEO 53). To je malo mjestance sa ribarskom lukom, koja u zimskim ili proljetnim mjesecima izgleda postaje centar za skupljanje ribarskih brodova na ovom dijelu Atlantika. Prije samog mjesta, uz obale fjorda smo naletili na ogromne površine drvenih skela sa sušenim bakalarom. Ima ga na vagone (VIDEO 54).

        Parkirali smo na jednom parkiralištu, odmah na ulazu u mjesto. Prošetali smo se cijelim mjestom, pred svakom kućom vise bakalari, a drvene skele na kojima se suši bakalar su velike kao teniska igrališta. Galebovi izgleda nemaju interesa da kradu, jer je vjerovatno za njih pretvrdo.

        Oko 20.00 sati sam pokušao pecati u jednom malom zaljevu odmah iza parkirališta i konačno sam uhvatio prvu ribu. Izgledao je kao neki veliki glavoč, od cca četvrt kile, imao je veliku glavu i malo mesa i odlučili smo, da ga bacimo natrag u more. I onda sam u roku od pola sata uspio da uhvatim tri lijepa seja, nešto veći od velike lokarde (VIDEO 55). Bilo ih je pet, ali dva su bila ipak neozbiljna i skinuli su se na izlazu iz mora. Imali smo finu, finu večeru uz vodku i vino. Po noći treba zamračiti sve prozore, jer nema noći. Cijelu noć je dan! Lijepa igra riječi, ali je tako! Vrijeme obećava dobro!

19. dan - 23.06.95 - petak: Henningsvær - Å - 160/5529 km

        U noći (ili bolje: po danu, jer noć ovdje ne postoji) je počeo puhati jaki sjeveroistočni vjetar i ujutro je bilo hladno za krepat. Nebo je bilo presvučeno debelim i niskim oblacima. Krenuli smo oko 10.00 sati i uskoro je počela kiša. Pravi kasno jesenji štimung, ali jako hladan! Krenuli smo preko Lyngyær-a, a nakon mosta iznad Gimsøystraumen smo krenuli u desno u obilazak otoka Gimsøy (VIDEO 56), kroz mjestanca Gimsøy, Vinje i Vik . Za vrijeme obilaska otoka imali smo vrlo jaki olujni vjetar, što se može lijepo vidjeti iz filma, kojeg smo snimali po putu.

        Kada smo ponovno izbili na glavnu cestu odmah prije mosta za Smorten, skrenuli smo na most, ali smo morali stati, jer je na cesti na mostu ležalo nešto kao tri tri suhe grane, tako je bar izgledalo izdaleka, i Carla je sišla iz campera, da ih ukloni. Vidio sam da ih je pobrala sa ceste i da ih nosi u camper. Bila su to u stvari tri krasna, velika suha bakalara. Vjerovatno su pali sa nekog kamiona. Kasnije smo ih metnuli u sanduk na krovu campera i donijeli u San Maurizio.

        Nastavili smo preko mjesta Stamsund za Leknes, stalno po jakoj kiši i jakom vjetru, uz niske oblake, koji su nam na žalost pokrili sve planinske vrhove. A baš te planine su ono lijepo na Lofotima, koji su puni tih planina, koje strše iz mora! Konačno iza Leknesa se je probilo sunce, ali ostala je jaka bura. Ručali smo, na jednom parkiralištu uz cestu, finu ribu uz krasan pogled na uzburkani fjord, obasjan suncem (VIDEO 57). U kamperu je bilo fino toplo, grijalo nas je sunce. Prošli smo podvodni tunel između otoka Vestvagøya i Moskenesøya (uz dobru naplatu). U Nepp-u smo vidjeli odozgo sa ceste, jednu lučicu i masu galebova, koji su kružili po luci. Zaustavili smo se i vidjeli, da su pod jednom zgradom na stupovima vezana dva ribarska broda i da tamo kruži najveći dio galebova (VIDEO 58). Vjerovatno ima ribe, možda i za kupiti! Carla je otišla da pita i vratila se sa jednim ogromnim oslićem (2-3 kg). Tamo je bila prerada ribe, gdje su čistili ribe za otpremu (otpad su bacali u more: galebovi!) i Carla je pitala da li bi joj prodali jednu ribu. Jedan momak joj je odmah dao tog oslića na poklon. Vratili smo se tamo i poklonili mu jednu litru talijanskog vina. Presretan on, zadovoljni mi.

        Nastavili smo put prema jugu po kiši, vjetru i lošem vremenu (VIDEO 59). Na žalost od Lofota, od njegovih krasnih bijelih plaža, od krasnih boja mora, nismo vidjeli ništa, sve je sivo, mokro i hladno. Šteta! Prošli smo kroz malo ribarsko mjesto Reine, koje izgleda utopljeno u vodi. Svuda okolo more, odozgo kiša, odozdo voda (VIDEO 60). Oko 19.30 smo stigli na najjužniju točku Lofotske ceste, koja ovdje najednom  završava na jednom kratkom i laganom usponu. Ovdje se nalazi mjesto sa najkraćim mogućim imenom, samo jedno slovo! Zove se Å! Mislili smo da se u svim geografskim indexima ili leksikonima sigurno nalazi na prvom mjestu popisa mjesta, ali u norveškim atlasima nije tako! U norveškoj abecedi slovo Å se nalazi na posljednjem mjestu.

       Parkirali smo na jednom velikom parkiralištu, iznad mjesta i pojeli za večeru jedan dio bakalara. Na 20 metara iza nas nije bilo više ceste prema jugu. Došli smo do kraja. Vrijeme je još uvijek loše.

20. dan - 24.06.95 - subota: Å - Utakleiv - 102/5631 km

        Ujutro smo se probudili sa kišom i hladnim vremenom. Nakon doručka smo hranili i snimali galebove, koji su se borili za ostatke bakalara od naše večere (VIDEO 61). Sa parkirališta smo napravili kratki izlet (stotinjak metara) prema jugu, do stijene iznad mora, po mokroj mahovini. Dalje se nije moglo, jer tu završava otok. Vratili smo se sa mokrim nogama! Na parkiralištu smo upoznali jedan mladi bračni par iz okolice Frankfurta: Martina i Martin. Prijazni!

        Krenuli smo oko 10.00 na povratni put uzduž Lofota, prema sjeveru. Odmah nakon Moskenes-a smo se zaustavili pokraj jednog malog groblja, koje se nalazi uz samu cestu bez ikakvog ogradnog zida. Smješteno je na uskom, malo kosom terenu, koji ide paralelno sa cestom (67.905 13.045). Groblje je pokriveno zelenom, lijepo pokošenom travom, a u travi su smješteni mali, jednostavni i skromni nadgrobni spomenici. Sve je puno cvijeća. Pojedinačni grobovi se ne raspoznaju, jer su bez humaka. Sve je ravno. Postoje samo mali nadgrobni spomenici, cvijeće i trava, divno pokošena. Sve puno boja i bez onih neugodnih sivih, betonskih ograda, kao kod nas. Lijepo za snimiti i snimili smo (VIDEO 62).

        Nakon kratke vožnje stigli smo u Reine, vrlo lijepo, malo i pitoreskno ribarsko naselje, sa malom, prirodnom, ali dobro zaštićenom lukom za ribarske brodove. Vrijeme se je popravilo i izbilo je sunce. Sada je mjesto mnogo ljepše od onoga, kroz kojega smo prošli jučer. Zaustavili smo se, parkirali u  mjestu i prošetali. Sve je puno sušećeg bakalara. Površine od dva-tri teniska igrališta, možda i više, su pokrivena bakalarom (VIDEO 63). Ponovno smo sreli Martinu i Martina.

        Krenuli smo dalje i nakon par kilometara smo se zaustavili na cesti iznad obale i ručali. Vrijeme je bilo lijepo i odlučili smo da isprobamo sreću u ribarenju. Lovili smo na način, kako su nam pokazali u San Mauriziu, na plovak i dolje mala udica sa ješkom. Teški smo početnici, ja sam pred dva dana prvi puta u životu lovio sa štapom, a Carla danas. Carla je nabrala priljepke (školjke) i to smo upotrijebili za mamac i išlo je! Ovaj puta su ribe shvatile i nakon sat vremena smo imali u našoj najlon vrećici 13 krasnih sejeva. Carla je isto lovila i ulovila 5-6 komada (VIDEO 64). Veliki su kao oni prekjučer, tj. nešto veći od naših velikih lokardi. Ulovili smo ih zapravo 14, ali jedan je bio nešto manji, pa smo ga bacili natrag u more. Ali nije stigao jadan da zaroni, jedan galeb je zapikirao, zgrabio ga, uzletio i u letu progutao. Ribolov na kraju je bio takav, da kada smo bacili udicu odmah je trzalo i trebalo je samo zakvačiti trzajem ribu i izbaciti ju na stijenu. Nekoliko riba se je otkvačilo i palo u more, stajali smo na jednoj kosoj skliskoj stijeni, bilo je teško stajati, a još kompliciranije skidati ribu sa udice. Sve po krasnom sunčanom vremenu, relativno toplom. Carla nije htjela da više lovimo, jer je bilo previše za nas, a šteta je bacati ribu. Ali, jasno, oduševljeni ribolovom.

        Krenuli smo dalje sa našim bogatim ulovom i na jednoj krasnoj plaži, sa bijelim pijeskom (sve plaže na Lofotima imaju krasan bijeli pijesak, a more na suncu ima tirkiznu boju), smo čistili ribu. Tko je opet nabasao? Martina i Martin! Divili su se našem ulovu, Martina nam je pomogla da očistimo ribu, a mi smo ih pozvali na večeru. Ali oni su imali još u programu neke obilaske, pa smo se dogovorili da se nađemo u 20.00 u uvali pred Utakleiv-om (cca 25 km na sjeveru). Tu uvalu smo našli na karti, izgledala je dovoljno osamljena i povoljna za večeranje i noćenje.

        Iza toga smo krenuli u mali lijepi Nusfjord (VIDEO 65), gdje smo ponovno sreli Martinu i Martina i nakon toga preko Leknes-a i Leitebakken-a došli do mora pred Utakleiv-om, gdje smo na jednom proširenju ceste, skoro uz samo more, parkirali naš camper i pripremili se za noćenje. Iza i ispred nas, na najmanje dva kilometra, ni žive duše. Idealno! Ali, vrijeme se je opet pokvarilo! Oko 20.00 su stigli Martina i Martin i parkirali iza nas na istom proširenju. Zajedno smo večerali fine ribe uz konjak, pivo i vino. Ćakula do 1.00 u noći, po danu, a onda u krpe. Mislim, da je u noći kraj nas prošao cestom jedan auto!

21. dan  - 25.06.95 - nedjelja: Utakleiv - Gratangenfjord - 326/5957 km

        Ujutro smo se oprostili od Martine i Martina (VIDEO 66) i pokušali ići naprijed u smjeru Utakleiv i dalje oko poluotoka, ali u mjestu Utakleiv je završila cesta i morali smo okrenuti natrag (VIDEO 67). Vrijeme nije bilo baš lijepo, ali nije kišilo. Krenuli smo opet kroz Leitebakken, Borge, gdje je počela padati kiša, i Svolvær i stigli u 13.30 u Fiskebøl (VIDEO 68). Stavili smo se u red za trajekt za Melbu, koji je trebao krenuti tek u 14.40. Dok smo čekali, Carla je pripravila fini ručak, nakon toga smo u miru popili kavu i ukrcali se na trajekt „Møysalen“. U 15.10 smo pristali u Melbu. Nastavili smo po jakoj kiši preko Stokmarknes-a do Sortland a, a odatle po jakoj kiši i po još jačem vjetru za Sigerfjord, Kanstad, Kongsvik, uvijek po E10. Tu se je malo smirila kiša, ali vjetar je još uvijek bio vrlo jak, more se je bijelilo, a pred nama je bio veliki most "Steinslandstraumen bru", koji prolazi visoko iznad tjesnaca Tjeldsund i preko kojega smo morali proći. Sa ovim snažnim vjetrom, sa visinom našeg kampera i sa površinom izloženom okomito na vjetar, nije bilo jako zabavno preći preko visokog i dugačkog mosta (VIDEO 69). Ali nije bilo drugog izlaza! Vjetar nas je opasno nastojao izbaciti iz našeg smjera. Duboko ispod nas tjesnac, pun bijelih kresti, kao kod senjske bure. Konačno smo prešli na suprotnu stranu, skrenuli u lijevo prema sjeveru i nakon nekog vremena parkirali kraj Fornesvik-a, iznad mora. Nije više kišilo, parkiralište je bilo u zavjetrini, vjetar je šarao svoje sjene po moru, more i planine uokolo su se kupali u divnim bojama, tamnim, svjetlim, plavim, zelenim i ljubičastim, uživali smo u pogledu na veliki Vågsfjorden, neopisivo. Nastavili smo za  Renså i Grovfjorden, sve do jednog parkirališta na cesti kod Tjuvskjær-a u Gratangenfjord-u, gdje smo stigli oko 18.30. Ja sam probao i ribariti, kratko i bez uspjeha, iako je jedan Francuz, na 150 m od nas, uspio da izvuče za dva sata lova masu ribe (jedno 30-ak lijepih sejeva). Tada sam mislio da je imao ili više strpljenja ili bolju ješku, danas sam siguran da je imao drugu tehniku lova, onu koju smo mi naučili kasnije, na sjeveru!

        Vrijeme je uvijek oblačno, sitno kiši, ali bez nekog vjetra. Parkiralište je na jednoj uzvisini iznad fjorda, dosta na otvorenom. U noći se je ponovno digao strašan vjetar, koji je klimatao sa našim camperom, tako da se nije moglo spavati. U 3.30 u noći, po suncu, koje je probijalo kroz oblake, morali smo se prebaciti 2 km dalje u jednu malu ribarsku uvalu, parkirali kraj mora i prespavali na miru.

22.dan - 26.06.95 - ponedjeljak: Gratangenfjord - Tromsø - 226/6183 km

        Danas smo spavali malo duže, nakon burne noći. Tek u 10.30 smo krenuli po kiši, koja nas je pratila sve do Tromsø-a. Krenuli smo za Gratangen, gdje smo došli ponovno na našu staru E6 i nastavili za Setermoen i Andselv, po južnom završnom dijelu dugačkog Balsfjorden-a do Nordkjosbotn-a.  Tu smo skrenuli u lijevo i proslijedili na sjever, po istočnoj obali Balsfjorden-a, prema Tromsø-u, ponovno sa vrlo jakim vjetrom. Nije bilo baš jako ugodno. Zaustavili smo se pred campingom na ulazu u Ramfjorden, 30 km pred Tromsø-om i tu smo se pošteno istuširali (2.500.- Lit po osobi). U Norveškoj je moguće ući u kamp bez vozila, kupiti žetone i tuširati se. Na ulazu u kamp, u svojoj kućici bio je naravno čuvar, koji je žvakao suhi bakalar. Blizu njega, pod stolom bio je njegov pas. I on je žvakao, naravno bakalar! Vjerovatno zbog toga i ima tako prekrasnu, gustu i sjajnu dlaku!

          Osvježeni i čisti, nastavili smo naše putovanje za Fagernes, gdje smo  ponovno skrenuli u lijevo. U Tromsø smo stigli oko 14.30 (VIDEO 70), po sitnoj kišici, preko dugačkog mosta iznad fjorda. Lijep gradić, vrlo uredan, pun ljudi, ali u 16.30, kada zatvaraju dućani, sve opusti. Uopće po Norveškoj, prolazeći kroz mjesta, a i na cestama, vidi se vrlo malo ljudi.

Prenoćili smo u blizini luke na jednom platou, na 5 m od mora. Tiho i ugodno, daleko od prometa. Prešli smo dugi put po ne najboljoj cesti i umorni smo, od prilično napregnute vožnje, otežane još uslijed vjetra i kiše. Na planini koju smo prešli bilo je i dosta magle. Večeramo u svetom miru. Prije spavanja probao sam ribariti, ali ništa. Koja tuga!

Noć smo ovaj puta proveli jako fino, bez vjetra, bez kiše i konačno u divnom miru!

23.dan - 27.06.95 - utorak: Tromsø - Soleng - 194/6377 km

        Dan je osvanuo poluoblačan sa dosta sunca, ali hladan i vjetrovit. Ujutro smo razgledali grad (VIDEO 71). Carla je tražila privjeske za poklon našoj djeci, Jasminki i Peteru, ali nije kupila ništa, jer je sve jako skupo. Ulice su bile prilično pune ljudi, uprkos vrlo hladnom i vjetrovitom danu. Vijeme slično našem u februaru, a ne onom u ljetu, ali izgleda da su to njihove ljetne temperature i oni su navikli na ovu klimu. Vidjeli smo jednu mladu i zgodnu djevojku u mini suknji i bez čarapa?? Brrrr, jezivo!! Snimali smo kamerom po gradu, kupili namirnice (VIDEO 72) i „La Stampu“ od nedjelje. Na ulici sam čuo dvije žene kako govore hrvatski, zaustavio se i doznao da su iz Mostara, muslimanke, izbjeglice iz hrvatskog Mostara!

U 12.00 smo krenuli natrag prema Nordkjosbotn-u. Izlazeći iz grada smo prešli preko velikog mosta i zaustavili se blizu crkve, u modernom stilu, odakle je lijepi pogled na Trømso. Nastavili smo po E6, i u Njordkjosbotbn-u, smo ovaj puta skrenuli na sjever.

Zaustavili smo se na jednom lijepom parkiralištu uz sami Storfjorden, na metar od vode. Krasno sunce, relativno toplo. Velika razlika od vremena u Tromsø, koji je bliži oceanu i na udaru hladnog zraka. Ovdje smo više zaštićeni, vjetra nema, zatišje!  Ručali smo, ja sam pokušao sa ribolovom, ali beznadno. Krenuli smo dalje, zaustavili se nakon 20-ak km, pokušali još jednom, ali ribe nas ignoriraju.        

        Ponovno smo se zaustavili kod Odden-a, odmah iza jedne punte na ulazu u Kåfjorden i odlučili da nešto ulovimo, ovaj puta ozbiljno. Ostavili smo camper na malom parkiralištu na zavoju ceste i sišli do mora. Carla je ponovno pronašla školjke za ješku i ovaj puta ide bolje. Ulovili smo 4 seja: 3 mala i jedan veliki (Carlin)  (VIDEO 73). Carla je snimala ulov sa video kamerom, ali je zaokrenula kameru za 90°. Zaboravila je da to nije fotoaparat i sada je film zaokrenut za 90°. Šteta!

        Na parkiralište je došao još jedan camper. Jedan par: on Švicarac iz Basela, ona Nepalka, on oko 65, ona 30-35. Ona je izgleda dobar ribič. On uopće ne izlazi iz campera, čita, a ona lovi. Prvi puta smo vidjeli kako se zapravo lovi riba!! Ona lovi na blinker, a ne na plovak sa ješkom. Blinker (vjerovatno iz olova) imitira malu sardelicu (u raznim veličinama i težinama), bojadisan u raznim bojama, u repu ima trokraku udicu u obliku sidra. Baca se daleko na 20 - 30 m, povlači se natrag namatajući brzo najlon i svako toliko se napravi trzaj sa štapom. Riba skače na blinker i to je sve! Evo tajne bogatog ulova. Na kraju nam je poklonila svoj ulov: lijepog bakalara od preko 1 kg i još dva lijepa seja. Oni jedu samo veliku ribu i imaju pun frižider!!

        Nastavili smo dalje i na jednom malom slapu uz cestu smo se opskrbili čistom i hladnom gorskom vodom, koju mali potočić dovodi  sa glečera (VIDEO 74). Zaustavili smo se na suprotnoj obali Kåfjorden-a kod Soleng-a pred Olderdalen-om i oko 22.00 smo se utaborili uz obalu fjorda za noćenje. Između ceste i mora smo našli veliki ravan teren, vjerovatno za gradnju benzinske pumpe ili nešto slično i tu smo udarili naš tabor. Iza večere smo se nadali vidjeti ponoćno sunce. U 23.30 je sunce bilo još dosta visoko nad horizontom, među oblacima, ali onda su se navukli oblaci i spektakl je propao. Uskoro je počela po krovu rominjati kiša. Noć je prošla inače mirno i tiho, iako nismo bili daleko od ceste. Promet je na našu sreću bio veoma slab.

24.dan - 28.06.95 - srijeda: Soleng - Langenes - 185/6562 km

        Ujutro smo se kasno digli i po sitnoj kiši krenuli prema sjeveru. Prošli smo Olderdalen i Langslett i zaustavili se u mjestu Nordreisa, gdje smo kupili u marketu hranu. Vidjeli smo blinkere za pecanje i kupili dva komada, za probu. Krenuli smo dalje i zaustavili se na parkiralištu Straumfjordnes. Carla je kuhala ručak, a ja sam primjetio da ribe skaču i da more vrije. Od riba! Bilo je baš vrijeme, kada je plima sa otvorenog mora, iz velikog fjorda Reisafjorden navalila u zaljev prema uskom prolazu u Straumfjorden i tu su nastale prilično jake struje. Sa strujama je dolazilo masu riba, uglavnom sejevi. Vidjeli smo ih uz obalu kako plivaju u jatima, a onda su počele i da skaču sve više i stvarno je izgledalo da more vrije. Probali smo loviti sa mekama i uz jedvite jade ulovili tri seja. Shvatili smo da ih meka ne interesira, pa smo probali montirati blinkere i odmah je krenulo, iako to još nisu bili oni pravi blinkeri. Ali bitno je bilo baciti daleko i vrtiti, tj. vući blinker kroz vodu prema obali, a ribe onda skaču na takvu meku. Klipani! Ali mi neiskusni, uskoro smo izgubili oba blinkera i ribolov je bio gotov. Naime, mora se stalno vući, da blinker ne padne na dno, jer onda se uhvati za kamen i nema ga više. Dva puta smo nekako uspjeli otkvačiti blinker, jer je bio blizu, ali onda je zapeo Carli, ja sam joj, kao pravi kavalir, htio pomoći, pa sam pustio moj štap i skočio u pomoć. Jasno Carlin blinker nismo izvukli, a moj je u međuvremenu pao na dno i tako su otišla obadva. Klipani mi! Šteta, iako je ulov bio već prilično dobar.

        Krenuli smo prema mjestu Alta, jer nova smjena plime ili osjeke je trebala početi tek za dva sata. Putem smo prvi puta sreli sobove, u početku tu i tamo po koji, između breza, a kasnije smo vidjeli po planini čitave čopore. Na jednom mjestu su bila tri krda od po 50-60 grla. Stigao nas je i jedan autobus sa Slovencima iz Maribora. Vrijeme se je putem opet popravilo (VIDEO 75).

        Zaustavili smo se kod Langenes-a, u Altafjorden-u, 4 km iza Toften-a, na jednom divljem parkiralištu uz cestu, jer je već bilo kasno i trebalo je misliti na spavanje. Ali, najprije smo htjeli još loviti, jer nam je teren izgledao dobar. Probali smo opet na stari način sa mekama, jer nismo imali blinkere i ulovili 4-5 manjih riba. Oko 22.00 sata je došao loviti jedan mladi Norvežanin, koji nam je rekao da večeras sa plimom dolaze lososi, a kada je vidio našu ribarsku opremu je dodao, da se sa tim ne može uloviti ništa. Darovao mi je jedan pravi blinker sa kakvim je i on lovio, a Carla mu je za uzvrat darovala litru vina, koje je ovdje jako skupo. Rekao je da će uskoro doći i njegov brat i otac i još jedan prijatelj, večeras je šansa, očekuje se prolaz lososa. Ja sam malo gledao kako on baca blinker (i do 50 m od obale), a na kraju sam se malo povukao u stranu i počeo da "kupam" moj blinker. Nakon što sam ga bacio 10-ak puta, zakvačilo sa je nešto poveliko i nakon kratke borbe izvukao sam krasnog torska (bakalara) od preko 1 kg (57 cm). Carla je odozgo, sa parkirališta, zvala na večeru, bilo je već 23.00 sata, a ja sam joj ponosno pokazao moj trofej (vidi video 75). Carla je bila oduševljena i nakon večere je htjela ponovno u ribolov. Norvežani su napustili ribolov, digli su svega 2 (dva) seja.  Bila je već ponoć, bilo je oblačno, ponoćno sunce nismo vidjeli, digli smo još jednu ribu i oko 1.30 smo se pobrali u krevet.

25.dan - 29.06.95 - četvrtak: Langenes - Rypefjord - 203/6765 km

        Digli smo se kasno, doručkovali i oko 11.00 krenuli prema mjestu Alta. Pred Altom smo se zaustavili kod jednog muzeja i razgledali crteže na stijenama (urezani u kamen) od pred 6000 godina. Svi urezi su obojeni crvenom bojom, vjerovatno da se bolje vide, ali se dobiva dojam, da se netko igra sa posjetiocima i ubire novac (12.000 Lit po osobi). Ali ipak, vjerovatno su originalni (VIDEO 76)!      

        Iza toga smo u Alti kupili namirnice, blinkere i naftu i krenuli dalje. Ručali smo iza Alte u jednom zaljevu iza mjesta Rafsbotn, na pokrajnjem putu za Russeluft. Voda nije baš lijepa kao obično, more je ličilo na neko jezero pokriveno algama sa nekon čudnom žuto-smeđom bojom. Carla je pripremala ručak, a ja sam iskoristio tu pauzu da probam sreću, ali more je ovdje preplitko (možda zato izgleda nečisto) i iz vode ne dolazi nikakav trzaj. Nakon ručka cesta nas je vodila preko puste visoravni u smjeru Skaidi. Najednom je nestalo drveće i zelenilo, izgledalo je kao na polarnom krugu, ali bez snijega. Ravna cesta, bez zavoja, lagano gore ili dole, 50 km nigdje žive duše, sve okolo tundra. Kod Skaidi-a smo krenuli u lijevo prema Hammerfest-u, nadamo se da ćemo tamo vidjeti ponoćno sunce (VIDEO 77).

        Kod mjesta Oldernes smo izbili ponovno na more. Putem smo tražili mjesto za pecanje, ali posvuda uz obalu je bio dosta širok sloj (dva-tri metra) žutih, velikih algi, koji je prijetio da nam zarobi blinker, kada ga se izvlači iz vode. Bilo je i dosta vjetra, na sreću nije kišilo. Na kraju smo došli, kod mjesta Kvalsund, do krasnog mosta, koji veže kopno sa otokom Kvaløya, na kojem se nalazi i Hammerfest. Ovaj moreuz je relativo uzak i nalazi se između dva velika fjorda Sammelsundet i Straumen. Nadali smo se, da se ovdje, za vrijeme smjene plime i osjeke, formiraju prilično jake struje i da sa strujama dolazi riba i...? Odlučili smo da se zaustavimo i da probamo.

        Prošli smo camperom ispod mosta i zaustavili se nakon 200 m (+). Nije bilo vjetra, ali ni algi. Parkirali smo camper i ja sam bacio blinker. Za kratko vrijeme sam izvukao 6 velikih sejeva (od 0,50 do 0,75 kg) i dva manja (VIDEO 78). Išlo je kao ludo! Obustavio sam ribolov, jer Carla nije znala kamo sa tom ribom, naš hladnjak je relativno malen, odnosno uopće nema mjesta za ribu. I tako sam na veliku žalost morao prekinuti, ali počelo je biti i hladno, bilo je već ipak 20.30. Jutros kod Alte je cmizdrila kiša i bilo je hladno, a popodne je bilo prilično vjetrovito i vjetar je još više rashladio i onako hladan zrak.

        Spakirali smo naš ribarski pribor i krenuli preko mosta prema Hammerfest-u (VIDEO 79). Oko 21.00 sat smo stigli u Rypefjord i parkirali se kraj ribarske lučice. Tu su već bila parkirana dva campera, jedan iz Pise i jedan iz Firenze. Poklonio sam im dva velika seja, tako da sutra možemo ponovno loviti!! Oni su bili presretni, ali Carla je žestoko protestirala, ne vjeruje „u ludu sreću, koju sam imao danas“, dok ja opet mislim, da je u moreuzu sve puno ribe i da sutra neće biti nikakav problem, da se ponovno opskrbimo sa ribama.

        Za večeru smo imali finu, supersvježu ribu, dobro vino i krasan mir. Oko ponoći je opet počela kiša!

26.dan - 30.06.95 - petak: Rypefjord - Hammerfest - Skavika - 153/6918 km

        Ujutro smo se probudili i kroz prozore vidjeli malo krdo sobova, koje je prolazilo parkiralištem i uz rubove paslo travu. Nakon doručka smo oko 10.30 krenuli za Hammerfest. Hammerfest je lijepi lučki grad, od prilične važnosti za ovaj teritorij, a ujedno je i najsjevernija luka Norveške. Ulazeći u grad primjetili smo da su mnoge kuće izgrađene iz betona, a ne iz drveta, što je normalno u Norveškoj. Kasnije smo doznali da je grad za vrijeme rata bio razrušen od njemačke vojske i ovo što smo vidjeli je potpuno novi grad (VIDEO 80).

        U Hammerfestu smo kupili 20-ak razglednica, da se svima javimo. Odlučili smo, da ne idemo na Nordkapp, jer smo uvjereni da se tamo ide iz čistog snobizma, da bi se moglo reći: i mi smo bili tamo! Vidjeli smo autobuse Neckermanna i sličnih turističkih organizacija, koji su jurili po centralnoj cesti Norveške prema sjeveru, sa velikim natpisima na autobusu: Nordkapp. Od Norveške nisu vidjeli ništa, za 7-8 dana tamo i natrag, ali bili su na Nord Capu! Glupost! A samo za mali trajekt kod Nordkappa se plaća oko 200.- DM (tamo i natrag), a parkiralište na asfaltiranom platou 50.- DM. Pametni Norvežani znaju kako se ubire novac. A vele da osim pogleda na ponoćno sunce, sa platoa visokog 300 m nad morem, tamo i nema ništa drugo. Ima, kiosk sa suvenirima! Kao na polarnom krugu, gdje je Carla insistirala da odemo sa parkirališta, radi gužve. A vidjeti sunce je sreća, jer su tamo česte magle ili studeni vjetar. Neki tamo čekaju i po tri dana, da vide ponoćno sunce.

        Vrijeme je mokraćno, rominja sitna kišica, vrlo je hladno, za vrije snimanja kamerom po Hammersfestu su mi prozeble ruke. A konac je juna i pred 10 dana smo ušli u ljeto! U luci je bila parkirana jedna divna i ogromna engleska jedrilica, za visoko more. Dugačka 30-ak metara ili više, sa jednim ogromnim jarbolom, super luksuzna, svi okovi su ogromni i kromirani. Jedro i flokovi (dupli) se umotavaju. Krmena ploha se otvara i izlazi jedan plato, na kojem se nalazi motorni čamac, koji je za vrijeme jedrenja u utrobi jedrilice. Divna stvarčica za duboku kesu. Ja sam si priuštio luksuz, da ju snimim kamerom (VIDEO 81).

        Nakon razgledavanja Hammerfesta otišli smo opet na ono isto mjesto, gdje smo jučer lovili. Za sat vremena ulovili smo oko 15-ak velikih i ogromnih (neki su imali i preko 1 kg) sejeva, ukupno oko 10 kg ribe. I onda smo stali, jer kamo sa ribom. Najvećeg seja je uhvatila Carla. Teško je vjerovati koliko ribe je bilo u tom moreuzu. Izgleda da smo nabasali baš u pravo vrijeme, vidjele su se morske struje (uslijed plime i osjeke između jednog velikog i drugog manjeg fjorda!) i more je opet počelo kuhati od riba, kao pred dva dana kod Straumfjordnes-a. Samo tamo je bio moreuz od tridesetak metara širine, a ovdje od najmanje dvijesto, sa jasno daleko većim dubinama i većom ribom. Jata galebova su navaljivala na more, koje je vrilo, i gostili se ribama. Svaki puta kada smo bacili blinker, izvukli smo ga sa zakvačenom ribom. Neke ribe smo izgubili na plitkoj vodi uz obalu, prije nego smo ih izvukli iz mora. Koliko je bilo riba svjedoči to, da smo bar 5 riba izvukli zakvačene ne za usta, već za oko, trbuh, a jednu i za rep. Naime kod namatanja najlona, ja sam često napravio trzaj sa štapom i kada je tako blinker projurio kroz jato, zahvatio je, gdje je stigao. Znači, ogromno i gusto jato. Carla je protestirala: „To nije pravedno!“, ali kada je ona počela loviti, digla je i ona odmah jednu ribu na taj isti način. Ja sam nažalost opet izgubio kra

san blinker, jer kada je Carla poćela vući i vikala da joj se nešto velikog zakvačilo, ja sam se opet pokazao kavalir, pustio odmah moj štap i išao pomoći Carli. Ona je izvukla najvećeg seja, a ja sam izgubio blinker! Ali, ništa za to. Bio je to nezaboravan doživljaj. Sve je dokumentirano na filmu, kojega je Carla snimila, ali i ona je u oduševljenju opet snimala sa zaokrenutom kamerom za 90º, pa se sada film mora gledati sa zaokrenutom glavom za 90º.

        Najveći problem je bio: šta ćemo s tolikim ribama (VIDEO 82). Opet smo nažalost trebali prekinuti lov, kada je bilo najljepše. Ljudi koji ovdje stanuju, u dva tri ovakva dana napune zamrzivač sa ribama za cijelu zimu. Bez velikog truda, bez para, ali sa užitkom! Mi nažalost imamo malešan hladnjak, ali koji ovdje funkcionira fantastično, vjerovatno jer je vani hladno. Mali pretinac za zaleđivanje je OK, ali za 2 kg ribe, a ostale mogu izdržati najviše dva dana, a za to vrijeme ne možemo pojesti 8 kg ribe. Znači, moramo opet naći nekoga, kome ćemo ih pokloniti.

        Iza tog divnog ribolova smo krenuli prema istoku do mjesta Skaidi i nastavili za Olderfjord. Ovdje smo udarili na sjever za Havøysund. U početku je kišilo, ali putem se je vrijeme popravljalo. Oko 19.00 sati smo se zaustavili na jednom pustom odmaralištu iznad mora, odmah iza Selkopp-a i počeli pisati razglednice, koje smo jutos kupili u Hammerfestu. Nigdje ni žive duše, svakih dvadeset minuta prođe poneki auto. Vani je puhao hladan vjetar, skuhali smo topli čaj i čekali da nam prođe vrijeme i da dočekamo ponoćno sunce. Bilo je poluoblačno, ali mirisalo je na razvedravanje. I stvarno sunce se je probijalo sve više kroz oblake i nade su rasle. Sunce, na svojem putu od zapada prema sjeveru(!) i istoku, je prolazilo preko zaljeva Revsbotn, koji je bio pred nama, sa lijeva u desno i shvatili smo, da iako se razvedri, u 24.00 sata ga odavde nećemo vidjeti. Zaći će iza desnog brijega. Morali smo pronaći neko mjesto sa širim vidikom (VIDEO 83).

        Krenuli smo zato dalje na sjever i oko 21.30 sata stigli u Skavika, malo pitoreskno mjesto u krasnom zaljevu. Ribarski brodići, ribarske kućice i more obasjano suncem. Divota. Parkirali smo na jednom zavoju sa prekrasnim pogledom kroz prozor našeg restorana (VIDEO 84). Carla je priredila super riblju večeru uz fino vino! Pejsaž se je neprekidno mijenjao, čas oblačno, čas sunčano, na jednom dijelu zaljeva je padala kiša obasjana suncem, konture otoka i brijegova stalno su se mijenjale u jačini i nijansama boja. Duge, obojeni oblaci! Prekrasno!. Sve smo to snimali, ali na filmu sigurno neće biti u potpunosti te ljepote, koju smo tada vidjeli. U 23.30 je još sijalo sunce kao u Medulinu u ljetu u 7 sati na večer, ali onda je nažalost zašlo za oblake. U 23.50 se je još jednom pojavilo na kratko kroz neki otvor među oblacima, a onda su se navukli oblaci i nismo ga više vidjeli (VIDEO 85). U 24.00 smo ipak nazdravili šampanjcem našem ponoćnom suncu, a onda smo se sa našeg parkirališta preselili na rivu, u lučicu (VIDEO 86). Uživali smo  gledajući jato pataka, koje su sa malima plivale i ronile po lučici, divili se pejsažu i igrama boja, koje je sunce izvodilo po horizontu. Galebovi su spavali na maloj plaži, iako je bio dan. Bilo je prilično hladno i oko 1.00 smo se pobrali u krpe. Odmah nakon toga je po krovu počela bubnjati kiša!

         Do danas još nismo uključili naše plinsko grijanje.

27. dan - 01.07.95 - subota: Skavika - Havøysund - Ifjord – 339/7257

        Opet smo se kasno digli, ali to nas ovdje ne smeta. Uopće nas na interesira, koliko je sati i da li je vrijeme za ustajanje. Često smo se u popodnevnim satima vozili camperom i konačno se sjetili, da bi mogli i večerati, pogledali na sat i ustanovili da su već 23 sata. Uvijek je svjetlo i dan ili noć ne postoji. Radimo uvijek ono što nam se u tom momentu sviđa, bez obzira koje vrijeme pokazuje sat.

        Kada smo se digli sipila je sitna i hladna kiša. Već u 11.50 smo krenuli dalje na sjever, za Havøysund, gdje smo stigli za sat vremena, po relativno uskom, ali zato, po pejsažima, vrlo interesantnom putu (VIDEO 87). Pred Havøysundom smo vidjeli na cesti, koja je najmanje deset metara iznad mora, puno morskih ježeva, jasno zdrobljenih od automobila. Shvatili smo kasnije, da ih donose galebovi sa mora, za vrijeme osjeke, samo nismo dokučili, da li ih bacaju na asfalt da se razbiju ili ih samo donose, a razbijanje prepuštaju automobilima. Oni su uglavnom riješili problem. Ne znamo tehnologiju, ali funkcionira. Cesta je puna mrtvih ježeva, a galebovi su vjerovatno siti.

        Havøysund je malo, simpatično, ribarsko mjesto i ujedno najsjevernija točka našeg putovanja. Nešto je južnije, ali ne mnogo, od Nordkapp-a. Vrijeme je bez kiše, ali hladno. Na pošti smo bacili naše razglednice. Oko 16.00 smo krenuli prema jugu, konačno i definitivno (VIDEO 88). Prošli smo ponovno kraj Skavika i Olderfjord-a. Od Havøysund do Olderfjorda ima oko 70 km i gustoća prometa na tom dijelu Norveške je slijedeća: na tom putu u polasku smo sreli pet ili šest automobila i jedan autobus sa turistima. U povratku je bio jedan autobus više! U prosjeku svakih 10 km jedno vozilo! Tijekom zime (od oktobra do marta, u 1993 do konca juna) u Havøysund se može stići autom, ili izići iz njega, samo u konvoju iza ralice za snijeg. U svakom slučaju ne, ako pada snijeg... (VIDEO 89).

        Nakon Olderfjorda, gdje se odvaja cesta za Nordkapp, koji je odavde udaljen samo 100 km, ali koji nas ne interesira, stigli smo u Lakselv, na najjužniju tačku dubokog Porsangerfjorden-a. Tu smo na parkiralištu našli tri talijanska para (sa tri campera), koji su upravo došli iz Finske, na putu prema Nordkappu. Poklonili smo im 4 velika seja, jasno, na njihovo veliko veselje. A mi smo dobili 3 velike gljive, koje su oni ubrali u Finskoj. Vele da ih je Finska puna i da ih ima pod svakom brezom. Carla misli da su to „Birkenpilze“. Ali su nam dali do znanja i da je Finska puna komaraca, od kojih se ne može živjeti.

        Iz Lakselv-a smo krenuli na sjever, cesta na jug vodi u Finsku, a mi bi htjeli najprije na istok, sve do ruske granicu kod Kirkenesa. Kasnije smo skrenuli na istok i na visoravni dugačkoj 60 km, koju smo prešli između mjesta Borselv i Kunes, a koja je na otprilike 150 m nadmorske visine, nismo vidjeli ni jednog drveta. Pustoš! Čim se dođe malo više iznad mora, vegetacija nestaje! Na putu za Ifjord, zaustavili smo se na jednom vidikovcu kod mjesta Landersfjord (u Laksefjorden-u) i Carla je tu priredila za večeru: rižot od gljiva i dva velika pržena seja. Za oblizati prste! Ja sam se prije večere spustio do mora i bacio desetak puta blinker, ali ni trzaja. Čudno! Oko 23.00 smo stigli u Ifjord, gdje smo se u zaljevu, uz cestu, utaborili za noćenje. Od Olderfjord-a nas je pratilo lijepo vrijeme i izgleda da ćemo sutra imati isto tako lijepo. Mirna i tiha noć, ugodna za spavanje.

28.dan - 02.07.95 - nedjelja: Ifjord - Tana bru - 221/7478 km

        Probudili smo se oko 7.00 po suncu i vedrom nebu, ponovno zaspali i oko 9.30, kada smo se ponovno probudili, bilo je sve oblačno i čak je počelo i kišiti. Krenuli smo u 11.15 po suncu sa oblacima. Po putu smo sa jednog gorskog potoka, napunili sve tankove sa finom, svježom vodom i oko 12.30 izbili na rijeku Tana, u mjesto Ruostefjelbma. Nazvali smo (sa javne govornice) sina Petera i razgovarali sa njim.

        Iza toga smo krenuli nekom uskom, bijelom cestom na sjever prema ušću Tane sa namjerom da probamo sa ribolovom, ali nakon nekog vremena se je taj uski put pretvorio u široku, kamenitu, kozju stazu, tako da smo tek nakon par km bespuća uspjeli da okrenemo camper u smjeru natrag i krenuli za mjesto Tana bru. Ovo područje je poznato po proizvodnji nakita iz srebra i bronce, koje upravo Carla traži. Htjela bi kupiti privjeske za Jasminku i Petera (naša kćerka i sin). Ali, nedjelja je i sve je zatvoreno. Sutra, u 8.30!    

        Iza ručka smo ipak negdje htjeli loviti, pa smo krenuli prema Varangerfjorden (u smjeru Kirkenesa). Našli smo neku pogodnu obalu tek nakon 50 km, iza Nyelv-a, na južnoj obali fjorda. Kada smo stigli bila je osjeka, od mora nas je odvajao pojas od tri metra algi i jasno od ribolova nije bilo ništa. Carla je opet pronašla 4 kamena (obojena) za svoju zbirku i onda smo se vratili na cestu, gdje smo ostavili camper. Iz jedne kućice smo pobrali u camper dva penzionera, muža i ženu, na sir i čašu vina, nakon čega su nas oni pozvali u njihovu kuću na kavu i kolače. Simpatični ljudi. On (bio je izgleda kapetan nekog ribarskog brodića) i brat imaju tu jedan pokraj drugoga, uz more, dvije kućice, barke i mreže i tu žive prilično izolirano od svijeta. U krugu od 300 m su još tri kuće, a onda je do prve kuće 5 km, a do prvog dućana 25 km. A šta po zimi kada padne snijeg i noć traje gotovo tri mjeseca......? Imaju izgleda organiziran neki mali autobus, koji svako toliko vozi ljude iz tog naselja do marketa (40 km) i onda si nakupuju hrane. Na sreću imaju svi telefone za eventualnu pomoć, a televiziju za razonodu. Imaju hladnjake za duboko smrzavanje, koji su u šupi izvan kuće i tamo imaju zamrznutu ribu i meso. Napuniti hladnjake ribom tokom ljeta ne predstavla neki problem, vidjeli smo kod Hammerfesta kako se to radi. Ako po zimi, zbog nepogode ili mećave, nestane struje, to ne predstavlja neki problem, jer izvan hladnjaka je -30º C!

        Informirali su nas da je u 20.30 maximum plime (te informacije se mogu pročitati svaki dan u novinama i to za razna područja u Norveškoj!) i da je onda ribolov pogodan. I tako smo Carla i ja krenuli u 20.30 na ribolov, ja sam bacio 10-ak puta blinker, ništa nije ni trznulo, ali su nas neprekidno napadali komarci, tako da smo doslovce morali pobjeći sa mora u camper. Ali i na cesti se mora na vrat na nos uletiti u camper, brzo zatvoriti vrata i pobiti ona dva tri komarca, koji su uspjeli uletiti sa nama. Nevjerovatno koliko ih ima, a šta će biti u Finskoj? Na svu sreću smo se prije ribolova dobro namazali Autanom, tako da smo prošli bez uboda, ali su zujali opasno i nesnosno oko nosa i uha.

        Oprostili smo se od Ragnualda i Anne-Lise i krenuli natrag za Tana bru, gdje smo stigli oko 23.00 sata, po suncu. Parkirali smo pred turističkim uredom, a u ponoć smo snimili ponoćno sunce, koje je provirivalo kroz oblake. Carla je spekla zadnja dva seja, bili su super fini. Carla je postala pravi majstor za pripremanje ribe! Sada su nam ostali još samo zaleđeni sejevi u frizeru, a to znači za samo dvije, najviše tri večere. U Hamerfestu smo mislili da ćemo imati ribe u izobilju za ribolov, ali ovdje nije ono što je bilo na obali Atlantika i sada smo bez ribe. Sutra moramo na ribolov, da se opskrbimo svježom ribom (?) za Finsku.

29. dan - 03.07.95 - ponedjeljak: Tana bru - Kirkenes - 193/7671 km

        U jutro smo se probudili po sunčanom vremenu, doručkovali i oko 11.15, nakon kupnje privjesaka krenuli za Kirkenes. Prošli smo Gandvik i izišli sa glavne ceste odmah iza mjesta Bugøyfjord i otišli do mjesta Vaagi. Tu smo našli grupu Finaca (6-8), koji su došli iz Finske, da ovdje love ribu. Poznaju teren i navodno je dobar. I ja sam pokušao, lovio sam, odnosno bacao blinker, pola sata, ali ni trzaja! Ni Finci nisu uspjeli ništa da uhvate. Izgleda da se ovo Barentsovo more ne može ni izdaleka usporediti sa Atlantikom od pred dva dana, bar ne ovdje, na dnu ovog Varangerfjorden-a.

        Krenuli smo dalje za Neiden preko prirodnog rezervata Permfrost, gdje je na jednom parkiralištu, po divnom suncu, Carla priredila finu špagetatu sa sosom od rajčica i oliva! Ja sam se htio spustiti sa ceste do terena, koji se nalazi 6-7 metara ispod ceste. Ali sve je to jedna velika močvara, odmah su me napali komarci i pobjegao sam glavom bez obzira natrag u camper. Sa ceste se ne vidi močvarnost terena, vide se samo tu i tamo mala jezerca. Drugi dan smo doznali u Neidenu, da je permfrost u stvari jedan ogromni, permanentni blok leda, koji se samo tokom ljeta djelomično otopi na površini, odnosno do 2-3 m ispod površine, a na jesen ili tokom zime opet sve zamrzne. Površina tog prilično velikog permfrosta je cca 10 x 12 km (120 km² !).        

        Prema jednom norveškom programu je predviđeno da se u permafrost na otocima Spitzberg spremi oko 3 miliona sjemenki svih vrsta žitarica. Ove sjemenke bi bile konzervirane na tim temperaturama i, prema izjavama naučnika, bili bi upotrebljivi za uzgoj i nakon nekoliko stotina, ako ne i nakon nekoliko tisuća godina. U tu svrhu, u blizini gradića Longyearbyen, biti će konstrurana u ledenom zidu jedna prostorija sa specijalnim ovalnim svodom. Naučenjaci tumače, da ćemo u slučaju globalne katastrofe imati jedan tip Noevog kovčega sa sjemenkama žita.

        Nakon ručka smo krenuli dalje, zaustavili se kod krasnih slapova Skoltefossen i snimili ih. Nastavili smo za Kirkenes, zaustavili se kod Munknes-a, u Neidenfjorden-u, probali loviti i opet ništa. Pentrali smo se po stijenama, tražili bolje pozicije, ali opet ni trzaja. Nastavili smo sa vožnjom, prošli kraj Kirkenes-a i krenuli cestom 888 u smjeru Murmansk. Stigli smo na rusku granicu nekoliko km iza mjesta Elevenes. Snimili smo prijelaz, ruske zastave i oko 19.30 se vratili na Straumen kod Langfjorden-a, da pokušamo ribariti. Uskoro je plima navalila kroz to grlo, stvorila se je prava riječna brzica, bilo je mnoštvo ribara, jer je posvuda reklamiran taj moreuz, svi su čekali taj moment, počeli loviti i nitko nije ulovio ništa! Bacao sam blinker jedan sat, smrzao se, u ribara mokre gaće......! Kraj nas su bili još trojica, vidi se iskusni ribari, sa masu specijalnih blinkera i udica, ništa. Oko 22.00 sata smo došli u Kirkenes i parkirali na lijepom parkiralištu kraj same luke. Vrijeme se je pokvarilo i počeli su se navlačiti tamni oblaci. Ja sam išao baciti par puta blinker sa lučkog valobrana i konačno uspio uhvatiti 2 mala seja. Jednoga sam odmah bacio natrag u more, jer je bio stvarno mali, a drugog sam odnio Carli, da ga priredi, kada nema ništa boljeg. Komentar: „A šta da radim sa tom ribicom?“ Za večeru smo jeli ostatak od pašta šute, hrenovke i jaja. A ribu su pojeli galebovi. U noći je opet jaka kiša bubnjala po krovu.

        U Norveškoj nam nije prošao dan, a da nije padala kiša. Od 19 dana u Norveškoj imali smo najviše 4 ili 5 dana nešto sunca, ali zato svaki dan kišu. Ali, Norveška je ipak nezaboravna!

30. dan - 04.07.95 - utorak: Kirkenes (N) - Inari (SF) - 217/7888 km

        Jutro je bilo oblačno, rominjala je kiša, prohladno. Popili smo čaj i otišli u mjesto da kupimo hranu i razglednice, da se javimo. Stigli smo jako daleko na sjever i na istok, na svega 150 km od Murmanska. - Na tržnici smo kupili za 80.- NOK (24.000.- Lit) krasnog, svježeg lososa od 1,5 kg. Več je očišćen od utrobe, ali sa glavom. U 12.00 smo konačno sa E6 krenuli prema jugu.

        Kod Neiden-a smo skrenuli u lijevo na 893 i nakon 10 km prešli norvešku granicu i ušli u Finsku, gdje se cesta 893 pretvara u 971.  Na samoj granici ni žive duše. Da nisu bile table i zastave, ne bi ni znali da prelazimo granicu. Vidjeli smo sa strane kućicu carinarnice, ali nismo vidjeli nikoga živog. Nakon 2 km smo došli na mjesto za kontrolu pasoša, tako je barem pisalo. Opet jedna zgrada na 20-ak metara od ceste, ali na cesti ni žive duše, a iz zgrade se nitko ne pojavljuje. Bio je upaljen zeleni semafor i krenuli smo dalje. Kao na granici između Njemačke i Francuske prošle godine, samo što Norveška nije u Evropskoj zajednici, a Finska da.

        Odmah nakon granice veliki market, pumpa. Sitno mjestance Näätäma, postoji market, pumpa, još dvije zgrade i to je sve. Ali biznis hoda. Sve je za cca 20% jeftinije nego u Norveškoj. Kupci Norvežani, plaćaju u NOK. A mi smo naftu kupili u Norveškoj, jer mi je jedno tele od Finca u Neiden-u reklo, da ću naftu naći tek u Inari-u, tj. nakon 200 km!

        Krajolik u Finskoj se odmah mijenja, nestaju planine, pojavljuje se u početku niska borova šuma, a kasnije breze i nešto viši borovi. Naletili smo na velike kamene livade. Veliko, sivo kamenje, promjera 600-800 mm, kamen kao da je naslagan jedan do drugoga, bez trunka ikakve vegetacije, pokriva plohe između ceste i jezera, veličine 100 x 50 m! Naišli smo na dosta tih kamenih livada, ali nakon 30-40 km je počeo pjeskovit teren sa dunama. A posvuda jezero do jezera. I šume, svuda šume, koje nitko ne čisti, mnoga slomljena, prasuha stabla, svuda divlja nedirnuta priroda, osim naše ceste, koja prolazi kroz tu divljinu i ljepotu.

        Svako toliko se pojavi neka kuća ili par kuća. Na glavnoj cesti, pred putem koji vodi do te kuće ili do nekoliko kuća, koje mogu biti i dosta udaljene od ceste, stoje dosta veliki poštanski sanduci sa krovom, sprijeda otvoreni, odozdo mreža, gdje izgleda poštar ostavlja poštu. A možda i preuzima, jer na sanducima je mala paleta sa krugom, koja može biti u spuštenom ili podignutom položaju, znak da li ima-nema pošte za poštara. Po putu smo sreli i snimili dosta sobova, koji lutaju po cesti ili šumi, ne bježe i ne boje se automobila.

        Nakon 40-ak km od granice smo se zaustavili uz obalu jednog jezera i ručali pola  prženog lososa. Jako dobar, iako su se meni više sviđali naši sejevi. Ja sam kriomice (bez dozvole za ribolov) pokušao nekoliko puta baciti blinker u jezero, ali ni trzaja. Vjerovatno ovdje sa blinkerom nema šansi, a sigurno treba i više strpljenja, ali i manje komaraca! Iza ručka smo nastavili uvijek dalje prema jugu i uskoro se je počelo vedriti. Nakon 20-ak km smo imali sunce i vedro nebo. Za čudo, kada smo se zaustavili nismo bili napadani od komaraca, iako je poneki prozujao pokraj uha. Prošli smo kraj ogromnog Inarijärvi jezera, drugog po veličini u Finskoj i konačno južno od mjesta Kaamanen izbili na glavnu cestu E75 (4), koja vodi od Lakselv-a(N) za Rovaniemi i Botnički zaljev.

        Oko 18.30 smo parkirali na ulazu u Inari, kraj Sami-muzeja i tu su nas napali komarci. Htjeli smo u muzej, koji je na otvorenom, u šumi, ali već pred prozorčićem blagajne je bila zapaljena spirala protiv komaraca, tako da ne mogu posjetiti blagajnika, kada otvori prozor. Ja sam stalno mahao rukama oko glave i na kraju pobjegao u camper. Odustao sam od muzeja, šuma je sigurno puna komaraca. Nakon toga smo malo prošvrljali po centru i na kraju parkirali kraj jezera. Nažalost vrijeme se je opet pokvarilo i od naša želja, da vidimo ponoćno sunce, nije se ostvarila. Za večeru je Carla skuhala juhu od glave i preostalog dijela lososa. Izvrsno! Meni se nikada nije sviđala riblja juha, ali ova, od ovih riba, je ukusna kao najbolja mesna juha. Za oblizati (noblesse oblige) prste! !

        Prije spavanja smo dobro pregledali sve u camperu, da nam se negdje nije uvukao koji komarac. Vidjeli smo u kioscima prodaju postere sa natpisom „Finnland air force“, a ispod toga skica velikog komarca sa opaskom: „Opasno samo za strance“.

        Spavanje opet iza 24.00.

31. dan - 05.07.95 - srijeda: Inari (SF) - Kittilä (SF) - 313/8201 km

        Jutro sa mnogo vjetra, oblačno, ali suho. Carla je nakon doručka ipak otišla da vidi Samski muzej. Hrabra, nema šta! Mene ne bi odvukli ni traktorom. Možda po zimi, kada vjerovatno nema komaraca. Carla je snimila muzej, tako da i ja mogu nešto vidjeti. Vratila se je zadovoljna, puna utisaka o životu, kada su ljudi živjeli kao lovci  Ja sam pisao dnevnik i švrljao po kioscima i marketima za suvenire oko parkirališta. Krenuli smo tek u 12.30, uvijek po E75, po laganoj kiši, koja nas je pratila cijeli dan. Čas jaka, čas slaba, ali kišilo je cijeli dan. Oko 6 km pred mjestom Ivalo smo se zaustavili na parkiralištu (+) uz Inarijärvi jezero  i Carla je priredila fini ručak od lososa. Pecati se na žalost nije moglo, jer je pljuštila kiša. U Ivalo je Carla otišla u market, po zaista jakoj kiši, i nakupovala namirnice.

        Cesta nakon Ivalo do Sodankylä je lijepa, nova, široka. Krajolik je lijep, ali monoton. Zaustavili smo se na jednom suvenir-punktu, koji je u stvari jedan šator u obliku wigwama i kupili dvije kože od soba. Na jednom drugom mjestu smo se zaustavili i nabrali u roku od deset minuta 2-3 kg gljiva, vjerovatno Birkenpilze, iako u to baš nismo jako sigurni, a nismo ni sigurni, da li su jestive. Pred Sodankylä smo imali dobrih 10-15 km ceste u gradnji, tako da smo se nadrndali na rupama po razrovanoj, mokroj i blatnjavoj cesti, sa kolonom automobila. Moglo se je voziti sa 40-50 km/sat. U Sodankylä je Carla otišla pitati u bolnicu i u jedan camping, da li su te gljive jestive, ali nitko nije znao ništa. Izgleda da u Finskoj nitko ne jede gljive, a ima ih kao blata. Posljedica Černobila?

        Oko 19.00 sati smo krenuli iz Sodankylä i skrenuli na pokrajnji put 80, relativno uzak, ali vrlo dobar i bez prometa. U stvari skrenuli smo prema Švedskoj, iako smo se po našem prvobitnom planu trebali spustiti po Finskoj sve do Helsinkija i onda se trajektom prebaciti u Švedsku. Ali komarci u Finskoj su promjenili naš plan i sada brišemo iz Finske. Jučer smo u Inari-u vidjeli ljude na cesti sa nekim tropskim šeširom na glavi, sa kojeg se spuštao veo oko glave. Protiv komaraca! Kao pčelari ili istraživači u džungli!

        Krajolik monoton, sitna kiša. Vozio sam sa 100 km/sat i brzo smo došli u Kittilä. Po putu smo opet pitali jednu ženu, koja ima tamo kuću u šumi, da li nam zna nešto reći o našim gljivama, ali izgleda da je prvi puta vidila gljive!! U Kittilä smo parkirali na prostranom i krasnom, ali praznom parkiralištu ispred crkve, gdje je bio samo jedan camper iz Karlsruhe-a. Nijemac iz campera nam je rekao, da on dobro pozna gljive (da li da mu vjerujemo?), da su to Butterpilze i da su jestive. Dobar poznavaoc? Carla je uvjerena da su to Birkenpilze, a i ja sam upamtio (iz Austrije) Butterpilze malo drukčije od ovih. Na kraju smo donijeli sudbonosnu odluku: Carla ima pravo, gljive su jestive! Carla je napravila izvrstan rižoto i nažderali smo se do sita. Legao sam u krevet sa nadom, da se neću morati ustajati na sranje ili bljuvanje. Prospavali smo finu i mirnu noć!

32. dan - 06.07.95 - četvrtak: Kittilä (SF) - Laxforsen (S) - 303/8504 km

        Probudili smo se, znači da smo živi. Ništa se nije dogodilo, gljive su bile OK! Probudilo nas je sunce, konačno se vrijeme, bar tako izgleda, popravlja. Krenuli smo u 10.00 sati, smjer Kolari. Najprije 3 km na sjever po 79, a onda smo skrenuli u lijevo na 939. Potpuno nova cesta, nije ni ucrtana na karti, jako lijepa i u lijepom krajoliku. Prošli smo kraj Ylläsjärvi, skijaškog centra. Brijeg je na 757 m nadmorske visine, vidi ga se lijepo sa ceste, gornja polovica brijega je bez šume i već izdaleka se vide skijaške piste (sada jasno bez snijega).

        Iza toga smo u borovoj šumi opet naletili na gljive, ovaj puta još ljepše i još veće. Carla je za tri minute nabrala najmanje 3 kg gljiva. Bile su i Birkenpilze, ali bila je i jedna druga vrsta, krasne maron boje, velike. Carla ih je nabrala, ali nismo bili sigurni da li su jestive. Pitali smo po kućama, u apoteci u Kolari-u, ali o gljivama nitko ne zna ništa i izgleda stvarno, da ovdje nitko ne jede gljive. Kasnije smo ih na kraju bacili, previše riskantno!

        Kod mjesta Illäsjokisuu smo izbili na E8 (21), nakon 1,5 km skrenuli u desno na 943 i stigli u Kolari.  Odmah iza Kolari-a smo ponovno skrenuli u desno na 403, prešli preko mosta i ušli u Švedsku. I opet na granici nigdje ni žive duše. Da nema natpisa na tablama, ne bi se ni znalo da je to granica.

        Nastavili smo po švedskim cestama, koje ovdje nisu tako dobre kao finske, sa kojima smo ostali veoma ugodno iznenađeni i zaslužuju maksimalnu ocjenu. Prošli smo mjesto Pajala, gdje smo izbili na 99, nakon 6 km skrenuli u lijevo na 395 i nastavili dalje uz rijeku Torneälven. Na jednom mjestu smo se zaustavili i parkirali uz samu rijeku, da ručamo. Dok je Carla pripravljala ručak, ja sam pošao do vode, da vidim kakva li je, ali sam opet morao zbrisati od nesnosnih komaraca. Opet na vrat na nos u camper. Divnu rijeku se može promatrati kroz otvorene prozore, ali samo sa navučenom mrežom za komarce. Carlin ručak je bio kao u Hiltonu: rižot od gljiva (ostatak od jučer, ali izvrstan), prženi losos sa salatom od svježeg kupusa i iza toga palačinke sa želeom od holunde (bazge), punjene borovnicom. Za Olimp!! Pecati se ne može, jer je zabranjeno, odnosno treba imati posebnu dozvolu, koja je skupa, tj. koja je jako skupa kada se ništa ne ulovi. To bi se sve nekako progutalo, bili smo na prilično zaklonjenom mjestu, ali komarci!!! Da li nas u Švedskoj čeka ista sudbina kao u Finskoj? Ipak nije tako strašno, kako su nam pričali. Osnovno je da ne izlaziš iz auta!?! Kasnije smo, na jednom odmaralištu uz rijeku, vidjeli dvije osobe za jednim drvenim stolom kako jedu. Normalno. Ali na glavi su imali šešire i dugi veo oko glave! Da poludiš!

        Iza ručka smo nastavili za mjesto Vittangi. Opet smo naletili na rekonstrukciju ceste i imali smo oko 10 km razrovane ceste-kaldrme sa max 50 km/sat. U Vittangi smo stigli po lijepom vremenu. Putem u šumama, posvuda smo sretali sobove, kojima se više sviđa hodati po cesti, jer u šumi često imaju močvarno tlo. Ne boje se uopće automobila u prolazu. Pokušao sam par puta stati i izići, sa namjerom da im se približim, ali onda pobjegnu. Vozači ih jako respektiraju i kada vide da je sob ne cesti ili samo u neposrednoj blizini ceste, odmah uspore i voze gotovo korakom. U Vittangi smo uz obalu jedne rijeke popili kavu (nismo primijetili prisustvo komaraca!!) i odlučili da proslijedimo sa 45 u smjeru Kiruna. Kod mjesta Svappavaaru smo izbili na E10 (putem je Carla nabrala krasno cvijeće, cvijetovi su kao od pamuka: divizma, Wollblume-nj., verbasco-tal.), a onda je za promjenu došla kiša. Na 5 km prije mjesta Kiruna smo skrenuli u desno za Jukkasjärvi. To mjesto je u stvari naselje Laponaca, ali tu se od laponskog ne vidi ništa. Krasne kuće, prekrasne vile, pred kućama ogromni traktori ili građevinski strojevi, hotel, 20-ak velikih gumenih čamaca za rafting, automobili, pješaka uopće nema.

        Nismo našli ništa privlačnog za parking, vratili smo se natrag prema glavnoj cesti (4-5 km) i utaborili se na mostu Laxforsen koji ide preko rječice Torneälven, između jezera Oinakkajärvi i Sautusjärvi. Malo simpatično parkiralište, uz obalu rijeke i jezera, među borovima, uz prekrasan pogled na vodu. Uskoro nakon našeg dolaska je prestala kiša i oko 21.30 je bilo sasvim vedro. Bilo je tu i jato ribara (6-7), koji su lovili od 19.30, kada smo stigli, do iza ponoći, ali nismo primjetili ni jedan ulov! A imali su krasnu opremu za sve moguće vrsti ribolova i probali su sve moguće vrsti mamaca, ali ništa.

         U ponoć smo imali ponoćno sunce u punom sjaju i nazdravili smo mu šampanjcem. Oko 1.00 smo bili u krpama. Noć tiha, mirno.

33. dan - 07.07.95 - petak: Laxforsen (S) - Storforsen (S) - 368/8872 km

        Ujutro smo se probudili po suncu. Doručkovali smo i otišli do Kirune. Ogroman rudnik željezne rude, najveći  na svijetu (iza 1960  samo podzemni, a prije i otvoreni iskop). U širokim podzemnim galerijama postoji "podzemna Kiruna" sa uredima, kafićima, muzejima i halama, sa oko 500 km galerija, koje se spuštaju do 300 m ispod morskog nivoa.

        Grad dosadan, možda i ružan, bez utisaka. Uzduž ulica niske zgrade. Vijećnica, navedena u Bedekeru kao nešto ekstra, ima vrlo interesantan toranj u umjetničkoj, željeznoj strukturi, koji nam je o podne sa svojom zvonjavom priredio mali, lijepi koncert. Posjetili smo i jednu vrlo lijepu crkvu. Vrlo interesantna konstrukcija, pokrivena po krovu i po bočnim vanjskim zidovima samo drvenim crijepovima, pobojanim u crveno, tako da iz male udaljenosti izgleda kao da je obložena ciglom. Na oltaru ima ogromnu umjetničku sliku prirode sa suncem, bez Božjih i svetačkih likova, bez zlata i srebra. Jednostavnno, ali vrlo lijepo, fino i ukusno.

        Carla je opet pokušavala naći darove iz srebra, ali su ovdje neuporedivo skuplji nego u Tani u Finskoj.

        Tek u 13.00 smo krenuli sa E10, po suncu, iz Kirune i preko Svappavaara smo stigli u Skaulo, gdje smo se zaustavili uz obalu jezera i ručali. Carla je napravila finu paštu alla bolognese, super. Prošli smo Gällivare, gdje smo skrenuli na cestu 45. Zaustavili smo se dva puta da kupimo krzna od soba, ali i to je ovdje duplo skuplje nego u Finskoj, tako da smo odustali. Od Laponaca i njihovog načina života nismo nažalost vidjeli ništa, iako je Carla baš ovdje očekivala da nešto vidi. Pred Porjus-om smo opet naletili na rekonstrukciju ceste i progurali 20 km kaldrme. Od Porjus-a nas je pratila kiša. Carla je na jednom štandu uz cestu otkrila i kupila dimljenu pastrvu. Iza toga smo prošli Jokkmokk i Kåbdalis. Kod Jokkmokka smo opet prošli polarni krug, ovaj puta u povratku. Uz obalu jezera, kraj šume, po kiši, ali bez snijega i pustoši kao u polasku. Iza Kåbdalis-a smo skrenuli na 374 i nakon 40-ak km stigli do slapova Storforsen.

        Na slapove Storforsen smo stigli oko 17.20, kiša je na sreću bila prestala. Mogli smo na miru obići te slapove, koji su na pola slapovi, a na pola jedna ogromna brzica. Dužina je oko 500 metara sa ukupnim padom od 50-ak metara. Nismo snimali, jer je bilo oblačno, ostavili smo to za sutra (nadamo se suncu), ali dojam je izvanredan. Te ogromne količine vode, koje jure (ne padaju) nizbrdo, daju dojam velebne snage, nešto nadnaravnog. Čovjek gledajući ostaje fasciniran tom prirodnom ljepotom.

        Nakon slapova smo otišli za Vidsel, sa nadom da ćemo negdje naći vode, jer su nam svi rezervoari potpuno prazni. Ovdje na žalost nema planina, ni gorskih potočića sa čistom i pitkom vodom, kao u Norveškoj, gdje smo se zadnji puta opskrbili još prije Tane, a tome ima već 5 dana. Danas smo cijeli dan gledali putem, da li ćemo negdje vidjeti neku javnu fontanu ili nešto slično, da uzmemo vodu, ali nigdje ni traga. A u Vidsel u je bilo sve pusto i zatvoreno.  Bili smo prisiljeni da se vratimo prema slapu i da odemo u kamp. Trebali smo se konačno i tuširati i oprati kosu. Kamp je divan, cijena za nas oboje samo 75 SKr (15 DM) i uključeno u tu cijenu: voda, tuširanje, priključak na struju (koja nama ne treba, jer imamo sunčane ćelije za punjenje baterija), kuhinja za eventualno kuhanje (koju isto imamo), praona sa strojevima za pranje, sušenje i peglanje rublja. Samo Carla nije našla deterdžent, morati će sutra da ga kupi.

        A parkiraj gdje hoćeš, na zelenoj travi u podnožju slapa sa divnim pogledom na slap, udaljen 500 m, na rijeku i malo jezerce. Imali smo finu večeru. Carla svoju dimljenu pastrvu, a ja paštu i hrenovke. Iza toga tuširanje i pranje, punjenje rezervoara vodom i oko 23.00 sata smo bili u krevetu. Divna tiha noć, sa laganim šumom, na sreću udaljenog slapa.

34. dan - 08.07.95 - subota: Storforsen (S) - Bjuröklubb (S) - 257/9129 km

        Opet nas je dočekalo sunčano jutro. Carla je izvršila još jednu detaljniju pretragu svih ormara i konačno pronašla deterdžent, ali onaj za ručno pranje, što se i dolikuje camperu. Namočila je blatno rublje, priredili smo doručak, a nakon doručka smo se kroz šumu pješke uputili do slapova. Danas su bili obasjani suncem i snimili smo bar 20 minuta filma. Divno, prekrasno, vrijedno za vidjeti. Nezaboravno! Vratili smo se u kamp, ručali paštu i fažol (vrlo dobro!) i nakon toga je Carla oprala i osušila rublje. Zahvaljujući strojevima išlo je veoma brzo!

        U 15.45 smo krenuli da vidimo Fällforsen, isto tako prekrasne slapove, ali nismo uspjeli pronaći prilaznu cestu i na kraju smo odustali od traženja. Prošli smo Ålvsbyn i nastavili, stalno po 374, za Piteå, gdje smo izbili u Botnički zaljev na E4, uvijek po krasnom vremenu. Tu smo skrenuli ravno na jug. Pokušali smo par puta da stignemo do same obale mora za eventualni ribolov. Ali glavna cesta je relativno daleko od mora, a ceste koje vode do mora su veoma uske, često neasfaltirane i završavaju pred kućama, koje su privatizirale obalu. A sa camperom parkirati pred nečijim prozorima nije baš zgodno. Zaustavili smo se u Byske, parkirali uz plažu na parkiralištu na ulazu u jedan kamp, koji je bio totalno nabijen prikolicama, kao sardinama u konzervi. Nekoliko prikolica je stajalo u repu pred ulazom i čekalo, da se oslobodi koje mjesto i da uđu u kamp. U 19.00 sati, po prohladnom vjetru, djeca su se natjeravala po travi u kupaćim gaćicama, spuštala se toboganom u vodu, gacala do koljena u moru i špricala se vodom. Odrasli obučeni, neki u puloverima, a neki u majicama sa kratkim rukavima. Kako se kome sviđa!

        Krenuli smo dalje. U mjestu Skellefteå nas je ponovno uhvatila kiša. Nastavili smo do mjesta Bureå, gdje smo tražili parkiralište uz more, ali opet bezuspješno. Tu smo sišli sa E4 i zaputili se malim sporednim cestama prema mjestu Burvik, nadajući se da on leži na moru. Bar tako je izgledalo prema našim kartama. Mislili smo naći neko malo ribarsko naselje, kakvih je na hiljade u Norveškoj. Ništa. Burvik leži na kilometar od mora! Na putu kroz šumu naletjeli smo na cesti na ogromnu ženku od losa (sjeverni jelen, alce), koja se je prestrašila i pobjegla u šumu, tako da ju nismo uspjeli snimiti.  A bilo je već i tamno.

        Konačno smo preko mjesta Risböle i Bjurön stigli na puntu Bjuröklubb, jednog malog Nacionalnog parka, gdje je svršila i cesta. Tu smo na malom završnom okretištu uz samo more našli jedan parkirani camper iz Hamburga. Uz krasan pogled na more i društvo male trogodišnje Nore (iz Hamburga), Carla je priredila finu špagetatu uz pivo! Nakon što je konačno prestala kiša, uputili smo se, oko 23.00 sata, kroz borovu šumu prema vrhu brijega, do svjetionika. Daleko, jako daleko na sjeveru, na horizontu ispod oblaka, vidjela se je dugačka, uska, osvjetljena linija, u stvari osunčano nebo, koje je bilo obojano krasnim bojama: od zlatno žute do svjetlo ružičaste, sa malim osvjetljenim oblačićima. Predivno, pogotovo u 23.30!! Sunce se nije vidjelo, bili smo ispod polarnog kruga. Kod nas na Bjuröklubb-u je bilo prilično tamno. Ali, vidjeli smo da je na sjeveru dan!

        U 24.00 sata sam, nakon puna tri tjedna, uspio da ponovno uhvatim na radiu talijanski RAI i Radiogiornale i čuo kako D’Alema i Prodi seru po Berlusconi-u. Drugo i ne znaju! U 0.30 smo konačno ugasili svjetla.

35. dan - 09.07.95 - nedjelja: Bjüroklubb (S) - Köpmanholmen (S) - 288/9417 km

        Ujutro sunce, ali sa dosta vjetra. Zaljev je bio namreškan valovima i pun janjčića. Nakon doručka smo uzeli štapove za pecanje u ruksak i zaputili se kroz šumu, preko brijega, na drugu stranu poluotoka. Kratki put po suncu i stigli smo na otvoreno more prema Finskoj. Obala sa velikim kamenjem, zaobljenim, sa glatkim stijenama, u moru isto veliko oblo kamenje, algama ni traga. U Norveškoj je cijela morska obala prekrivena algama, u pojasu do 3 m širine, koji za vrijeme osjeke ostane izvan mora i da bi se stiglo do samog mora treba preći najprije taj vlažni, skliski i propadajući pojas. Ovdje ni jedne alge. Ali zato u moru ni traga ribama. Bacao sam udicu bar jedan sat, mijenjao sam pozicije, ali ni trzaja. Kao u kadi, prazno.

        Vraćajući se natrag, obišli smo cijeli poluotok hodajući uz more, pentrajući se po stijenama i konačno došli do našeg campera. Lijepa tura sa malo planinarenja i skakanja od kamena do kamena, koji su prilično veliki i ne može se po njima "hodati". Carla usput nije mogla odoliti svojoj strasti da bere kamenje i našla je dva lijepa „stone“-a, roza boje (bazalt), svaki od po skoro 3 kg, za svoju zbirku u San Mauriziu. Jasno, trebalo ih je nositi cijelim putem i skakati sa njima u ruci od kamena na kamen. Opasno! Ali, sve u svemu lijep i ugodan izlet.

        Konačno u 14.00 smo krenuli, najkraćim putem smo ponovno izišli na E4 i uputili se prema jugu. Zaustavili smo se uz jedno jezero, gdje smo umjesto ručka popili kavu sa kolačima i hranili golubove, koji ovdje imaju crnu glavu. Prošli smo mjesta Ånäset, Umeå, Nordmaling, Örnsköldsvik, a u mjestu Bjästa smo skrenuli u lijevo, napustili E5 i u 19.00 stigli u mjesto Köpmanholmen. Krasan mali zaljev, sa velikim parkiralištem automobila za turiste, koji odavde idu na otoke. Na sreću su to turisti, koji ovdje ostavljalju automobile na duže vrijeme, tako da prometa i galame nema.

        Iz frizera smo izvadili 4 seja i Carla je napravila finu večeru. Nismo imali zelenu salatu, ali izvrstan grah na salatu. Ja sam i ovdje pokušao par puta, da nešto uhvatim sa rive, ali i ovdje ni trzaja. Gdje su ona divna vremena iz Norveške, kada nismo znali što ćemo sa ribom.

        Odlučili smo da od Stockholma ne nastavljamo više prema jugu, već da se probijemo ravno na zapad prema Norveškoj, do ispod Osla i da tamo pokušamo ribariti. Ovaj Botnički zaljev je sterilan. U 23.00 smo bili u krevetu.

36. dan - 10.07.95 - ponedjeljak: Köpmanholmen (S) - Alnön (S) - 188/9605 km

        Opet sunce. Ujutro smo u luci ispratili trajekt za otoke sa putnicima, a onda smo u 10.30 otišli camperom u Nacionalni park Skuleskogens, obukli naše planinarske cipele i otišli na skitanje. Park je prepušten prirodi i njenim zakonima. Ništa se ne dira, sve raste, sve se ruši i sve umire samo od sebe. I ono što je srušeno ostaje srušeno. Jedino postoje staze za hodanje i mostovi preko potoka ili preko močvarnih terena.           

        Otišli smo do kanjona Slattdalskrevan, koji se nalazi na vrhu brijega, zapravo verali smo se po stijenama da stignemo do njega. Kanjon je vrlo lijep, oko 200 m dug, oko 45 m dubok/visok i 6–8 m  širok. Po podnožju tog brijega svuda mala i vrlo lijepa jezerca. Sa vrha brijega, iznad kanjona, puca prekrasan pogled na park, na jezera, na morsku obalu i na more sa otočnim arhipelagom. Tu na vrhu jedne stijene smo i ručali, a onda se vratili drugim putem i kroz jedan vratolomno strmi kanjon i bespuće sišli u jednu djevičansku prašumu, pronašli konačno pravi put i u 18.00 smo bili u camperu. Popili smo sa užitkom finu kavu i nakon toga sa E4 krenuli dalje na jug.

        U mjestu Lunde, odmah nakon mosta iznad fjorda Ångermanälven, smo se spustili do mora, gdje sam sa jedne napuštene rive probao sreću. Opet ništa! Tu je i Carla pokušala da ribari, ali nakon što je par puta bacila blinker, zakvačila je dno i ostala bez blinkera. Šteta i razočaranje.  Nastavili smo dalje preko Härnösand-a i stigli pred grad Sundsvall (veliki industrijski centar u Švedskoj), gdje smo skrenuli preko velikog mosta na otok Alnön i odmah ispod mosta, našli jedriličarsku lučicu, gdje smo parkirali. Za večeru juha od mahuna i hladni narezak, uz fino hladno pivo. Prije večere sam opet pokušao loviti, ali ni da bekne. Noć je prošla u predivnom miru.

_______________

NB: Nekoliko godina nakon ovog našeg putovanja izgradjena je nova cesta E4, koja prolazi nešto više na jug. Ona stara, preko mosta kod Lunde je postala 332. Ova promjena je unesena u priloženu mapu.

37. dan - 11.07.95 - utorak: Alnön (S) - Stockholm (S) - 453/10058 km

        Opet lijepi, sunčani i topli dan. Ljetnu zimu izgleda da smo ostavili u Koruni. U 10.30 smo krenuli iz Alvik-a na E4 i preko Sundsvall-a, Hudiksvall-a i Söderhamn-a stigli oko 14.00 u Norrsundet. Cesta dobra, ali sa mnogo prometa. Pejsaži lijepi, ali samo za razglednice, jer su svi isti. Lijepe doline sa ubavim mjestima i crkvenim tornjem, zelene livade. Nakon nekog vremena postane dosadno. Ne kao u Norveškoj, gdje je iza svake punte bila nova slika, novi, drukčiji fjord, jezero ili slap, krasna, sirova, netaknuta priroda! U Norrsundet-u je Carla kupila za 23 SKr jednu krasnu ribu, sličnu pastrvi ili brancinu. Ovdje je zovu sild, a prema riječniku je haringa. Imala je oko 600 g. Carla ju je spržila i bila je odlična. Parkirali smo na kraju lučice, skoro na izlasku iz malog zaljeva i tu je Carla priredila ručak. Bilo je krasno sunce i veoma toplo. Ja sam pripravio udice i ovaj puta smo Carla i ja, na ješku, a ne na blinker, digli 4 manje ribe, ali jako lijepe, ne znam od koje vrste. Biti će nam sutra za ručak.

        U 16.45 smo nastavili put i oko 20.00 stigli u grad Uppsala (temperatura 24º C!!). Pred Uppsalom smo posjetili preko 1500 godina stare kraljevske grobove, a u Uppsali obišli samo izvana (na žalost je bila već zatvorena) krasnu katedralu. Zatim šetnja po Uppsali, a oko 21.30 smo krenuli put Stockholma. Istina nakon kratke svađe, jer Carla je htjela još i dalje lutati gradom, a meni se je žurilo za Stockholm, jer je već bilo kasno. Do Stockholma smo imali još 80-ak km, a ja sam bio i umoran od današnje već duge vožnje (400 km). Konačno oko 23.00 smo stigli (uvijek po E4) u Stockholm, a najveće iznenađenje je bilo u tome, što se u cijelom gradu nigdje ne smije parkirati preko noći, već samo na veoma skupim parkiralištima. Po danu 15 SKr/sat, po noći 7 SKr/sat, znači 250 SKr/dan =  55.000 Lit. Nakon kratkog lutanja po centru izbili smo na zapadu grada na neki zeleni pojas i tu ispod TV/radio tornja (Kaknästorg), našli parkiralište bez ograničenja i bez naplate, gdje smo i prespavali. Istina na malo kosom terenu, ali u miru. Bez gradske buke i prometa.

38. dan - 12.07.95 - srijeda: Stockholm (S) - Turinge (S) - 65/10123 km

        Današnji lijepi, sunčani i topli dan smo iskoristili za razgledavanje Stockholm-a. Ujutro smo, oko 10.00, krenuli camperom za grad, ali putem je Carli pala na pamet izvanredna ideja, da grad obiđemo biciklima. Vratili smo se natrag na naše parkiralište, skinuli prvi puta nakon 37 dana bicikle sa campera, obavili veliko otprašivanje i čišćenje bicikla od svih svinjarija od proteklog puta. Prašina je bila kao nalijepljena, morali smo ju odguliti mokrom krpom.

        Stockholm je krasan grad, nazivaju ga sjevernom Venecijom. Ja bih dodao: ali puno, puno ljepši od Venecije. Venecija je grad iz bajke, iz srednjeg vijeka, kao stvoren za turizam, za gledanje, ali u kojem ne bih željeo živjeti. Stokholm je divan i sretan je onaj, koji u njemu živi. Sagrađen je na jezeru i moru, pun je brodova, malih i velikih, jezerskih i morskih, jedrilica i kajaka, koji plove usred grada, pun je čistih kanala. Ljudi love ribu sa mostova ili sa obale pred kraljevskom palačom! Pun je divnih ulica, lokala, ljudi, turista, automobila, ali je čist i pun zelenila. Posvuda su putevi za bicikle. Carla i ja smo obišli puno toga u gradu, zapravo sve ono što nas je interesiralo, nismo se umorili, a pješke bi bili izgubili i dušu i noge. Biciklima? Šala!

        Oko 14.30 smo se vratili na ručak. Carla je pripravila ribe, koje smo jučer ulovili. Jako fine! Carla je inzistirala da vidi muzej moderne umjetnosti i iza ručka je otišla biciklom u grad, a ja sam odspavao partiju na sofi. Vratila se je oko 18.00 sati, jer je ustanovila da muzej nije više tamo, gdje bi trebao biti po kartama. Preselili su ga na jedno drugo mjesto. Na kraju smo na karti ustanovili, da je Carla otišla na krivi otok i da tamo nije ni mogla naći muzej.

        Iza hladne večere otišli smo camperom oko 21.00 u grad, parkirali u jednoj sporednoj ulici i otišli u obilazak večernjeg Stockholma. U početku je još bilo sunce, ali oko 23.00 se je ipak zatamnilo. Svi lokali imaju terase prema ulici, ulice su relativno široke, i sve je puno ljudi. Uglavnom mladi (90%), jako bučni i raspoloženi. Na veliko se pije pivo! Vrlo prijatna atmosfera. Neki tip je na plocniku svirao na trubi modernu muziku, jako lijepo!

        Oko 23.30 smo krenuli camperom prema zapadu i namučili se dok smo pronašli autoput za Södertälje. Bilo je puno oznaka za naš put E4 i E20, ali nismo znali da li ta oznaka vodi prema zapadu u smjeru Göteborga ili natrag prema Uppsali, a jedna i druga autostrada imaju oznaku E4. Konačno smo se nekako iskoprcali i 00.30 stigli po E20 u malo mjestance Turinge, kraj Nykvarn-a, gdje smo uspjeli naći jedan miran kutak pred seoskom crkvom i pobrali se odmah u krpe.

39. dan - 13.07.95 - četvrtak: Turinge (S) - Grebbestad (S) - 505/10628 km

        Opet nas je probudilo sunčano jutro i nakon doručka, već u 9.00 (!!) smo krenuli sa E20 prema zapadnoj obali Švedske. Odlučili smo da danas stignemo što dalje, ako je moguće do mora, jer mislimo da nam unutrašnjost Švedske nema što da pokaže, iako je bogata sa šumama i zelenim livadama, jezerima, ali ne i rijekama. Nakon Eskilstuna-e skrenuli smo kod mjesta Kungsör u lijevo na cestu 56, ravno na jug prema ogromnom jezeru Hjälmaren, zaustavili se na prelazu ceste preko jezera (Hjälmare sund) i probali malo pecati (u Švedskoj se u puno jezera može loviti ribu bez posebne dozvole). Za cca dva sata sam uspio uhvatiti dvije (!) male ribice, iako su pod mostom bila ogromna jata, koje su dolazile do ješke, njuškali ju, ali nisu htjeli zagristi.

        Nakon ručka (grah i zelena salata) krenuli smo non-stop dalje, kod mjesta Ås skrenuli u desno na cestu 52, zatim kroz Odensbacken (krasan market!), do Örebro, gdje smo izbili na E18 i proslijedili kroz Karlskoga, Karlstad, Grums i Segmon, gdje smo skrenuli na 45 za Säffle i Åmål, gdje smo ponovno skrenuli u desno na 164 za Billingsfors, Ed, Östad i Tanumshede i konačno sa 163 stigli predvečer (malo oko kere pa na mala vrata) na obale Skaggeraka u Grebbestad. Na 30 km pred Grebbestadom se je pokvarilo krasno, sunčano vrijeme, koje smo imali po cijelom putu i pojavili su se oblaci, ali na sreću ne i kiša. Grebbestad je malo ribarsko naselje sa velikom sportskom marinom, koja je puna jahti na prolazu. Vrvilo je, do kasno u noć, kao u košnici.

        Parkirali smo na velikom parkiralištu pred marinom, a uspjeli smo, u mraku, pročitati na tabli natpis: „Za campere i prikolice vrijeme parkiranja max 4 sata“. Nakon večere (fini špinat i jaja) smo se oko 24.00 spustili u horizontalu.

40. dan - 14.07.95 - petak: Grebbestad (S) - Fiskerbäckskil (S) – 154/10782 km

        Probudilo nas je oblačno jutro, a odmah nakon toga se je spustila i lagana magla. Nakon doručka smo se prošetali obalom do rive, gdje su bili ribarski brodovi. Luka je doslovce prepuna meduza, na hiljade. Plivaju uz samu rivu, od meduza se ne vidi dno. Bijele su boje, poluprozirne, promjera oko 15-20 cm. Dok smo gledali meduze ulazio je u luku jedan ribarski brod. Išli smo pogledati. Mršavi ulov, nije to Norveška, ni Atlantik. Uspjeli smo ipak kupiti jednog lijepog torska za 20 SKr (to je oko 5000 Lit). Prošetali smo se sportskom lučicom. Sve je krcato brodovima, svi vezovi su puni. U luku stalno ulaze nove jedrilice i motorni čamci, traže privez i odlaze bez rezultata, nema mjesta. Oko 11.45 je rosila lagana kiša.

        Krenuli smo prema Hamburgsund-u, gdje smo se zaustavili na rivi, kraj pristaništa za trajekte za jedan mali otok. Tu je u stvari tjesnac između kopna i otoka, širok oko 80 m, kojim stalno prolaze mnoge jedrilice i motorni čamci u oba pravca, a svako toliko se sve zaustavi i čeka da prođe trajekt sa jedne obale na drugu. Trajekt se vuče preko tjesnaca pomoću čeličnog užeta i elektro-motornog vitla i kada pristane na jednoj strani, olabavi uže, koje padne na dno, a čamci, koji su se u međuvremenu nakupili na obje strane, krenu da prođu kroz tjesnac. Trajekt putuje neprekidno u oba smjera, bez voznog reda, polazi kada je pun ili kada na drugoj strani ima puno automobila, pa ih treba prebaciti. Pronašli smo jedno krasno parkir-mjesto malo povišeno, na 40-ak metara od moreuza,  imali smo naš restorantski prozor u smjeru tjesnaca i pregled nad cijelom gužvom. Carla je skuhala finu, finu juhu od gornje polovice torska (sa glavom) i, uz fino vino i panoramski pogled na spektakl u moreuzu, ručak je bio bomba.

        Iza ručka, ali sada po suncu, smo se uputili na pecanje na otok, koji se nalazi oko tri km iza Hunnebostrand-a. Cesta vodi preko jednog okretnog mosta (+), na više od 10 m iznad morske površine, kojim je otok povezan sa kopnom. Između otoka i kopna je uski kanal, dugačak 4-5 km. Kod mosta je kanal širok cca 30 m. Kada prolaze jedrilice, moraju zbog jarbola okrenuti most za 90°, a za automobile ga moraju ponovno zatvoriti. Repovi su uvijek: sa dvije strane mosta na cesti i sa dvije strane mosta u kanalu. Tako je bar bilo tog dana. A kada se otvori most za prolaz brodova, opet nastaje spektakl. U dva reda, jedan prema sjeveru, drugi prema jugu, prolaze disciplinirano sve brodice, a mi odozgo sa cca 20 m promatramo reviju jahti i posada. Jako lijepo! Prošao je i jedan putnički brod, dosta velik.

        Prešli smo preko mosta i nakon oko 2 km došli u neko malo mjesto i počeli pecati sa rive (++). Izgledalo je idealno, ali opet bez trzaja. Jedini trzaj je osjetila Carla, kada je u žaru zamahivanja štapom, zakvačila blinkerom vlastito bedro i to gornji stražnji dio. U meso su duboko ušla dva oštra šiljka od udica sa blinkera (ukupno su tri, u jednom trorogu) i to sa kukicom, tako da ih nismo mogli izvući. Morali smo se vratiti u camper i odrezati kliještima kraj obje udice (od troroga). Carla je stisnula zube i ja sam jednu po jednu udicu gurao sa šiljkom prema naprijed, sve dok nisu ponovno probile kožu i izišle van, a onda sam ih izvukao kliještima.

        Carla nije bila baš naročito impresionirana događajem i bolovima, krenuli smo ponovno na ribolov, ovaj puta na stijenje izvan mjesta. Lovili smo preko jednog sata, idealan teren, opet moreuz (300 m), ali opet ni trzaja. Na ribolovu smo sreli dva momka, dva muslimana iz Sandžaka, koji su pred dvije godine emigrirali iz Crne Gore, da ne bi morali u Jugo Armiju. Još nisu našli posao, primaju pomoć. Jedan je tokar. Prema njima za sve je kriv Milošević.

        Nakon ribolova, odnosno ništolova, nastavili smo preko Kungshamn-a i blizu mjesta Örn se spustili ponovno na obalu mora, kraj jednog pristaništa za Malmön. I ovdje se trajekt prevlači pomoću užeta, samo što je ovdje udaljenost do otoka 700-800 metara! Opet smo bacali blinkere i opet ni trzaja. Iza toga smo krenuli na sjever sa 171 i kod mjesta Hallind skrenuli prema jugu sa 162 za Brastad i Lysekil, ali ovdje nas nisu pustili u grad, jer je bila mjesna „fešta“ i grad je bio zatvoren za promet. Vratili smo se natrag do 161 i skrenuli u Finnsbo i trajektom (besplatno!! - socijalistička Švedska!) prešli u Skår i nakon 1 km skrenuli ponovno na jug za Fiskebäckskil. Malo mjestance sa ogromnom marinom, gdje smo parkirali oko 22.00 sata. Carla je ispržila ostatak torska i oko 23.30 smo se pobrali u krevet. Vrijeme je još uvijek lijepo.

41. dan - 15.07.95 - subota: Fiskerbäckskil (S) - Skärhamn (S) - 131/10913 km

        Jutro je bilo oblačno sa laganim vjetrom, ali bez kiše i nije obećavalo ništa naročito. Nakon doručka smo se popentrali na jednu malu uzvišicu iznad mjesta, odakle smo imali krasan pogled prema Lysekil-u. Krenuli smo oko 10.30, ali nakon kratke vožnje smo se zaustavili kod jedne farme za jagode i otišli na branje. U farmu se ulazi sa plastičnim posudama, koji se meću na vagu i na posudu se upizuje težina. Nabrane jagode smo platili po 22  SKr/kg (cca 5400 Lit/kg), ali zato za vrijeme branja možeš jesti koliko god hoćeš. Nabrali smo 3 kg krasnih velikih jagoda, a koliko ih je bilo u našim želucima, to samo Bog zna. Dva dana nakon toga ih nismo mogli više gledati.

        Malo dalje smo skrenuli prema fjordu, u mjesto Hällebäck (par kuća), na ribolov. Krasne stijene, divno čisto more, „kupao“ sam dugo blinker, ali opet ni trzaja. Carla nije lovila, pokušala se je sunčati na stijenama. Nastavili smo kroz Overby i Henån, gdje smo skrenuli za Ellös, pa dalje kroz Stocken i Varekil, do tjesnaca (+), gdje smo se parkirali na jednom parkiralištu kod mosta i spustili se niz strminu prema moreuzu. Opet smo probali sreću, opet ni trzaja. Normalno! Ne čudi nas što ove dane nismo uhvatili ništa. Možda ne znamo loviti? Ali da smo bar osjetili jedan trzajčić. Ništa! Švedske ribe su stvarno bez veze!

        Nastavili smo dalje i oko 19.30 smo stigli u luku Skärhamn, parkirali na rivi i večerali fine norveške ribe iz našeg frizera. Sutra ćemo kupiti nove. U luci je veliki školski brod na jedra sa tri jarbola. Postoji i krasna velika marina. Nažalost nigdje ribarskih brodova. Za spavanje smo se preparkirali na ogromno parkiralište na sjevernom izlazu iz mjesta, tiho i mirno. U 22.45 u krpe!

42. dan - 16.07.95 - nedjelja: Skärhamn (S) - Hjuvik (S) - 147/11060 km

        Probudili smo se po lijepom vremenu, ali probudila nas je jedna vrana, možda galeb, koja je hodala po našem krovu i kreštala. Lupio sam šakom dva puto odozdo po krovu i uz „iš, iš“ je odletjela, ali je odletio i san.

        Krenuli smo u 10.15, ušli u Rönnäng, ali nam se nije dopao, vratili se u Bleket i parkirali pred krasnim mostom za otok i mjesto  Klädesholmen. Lijepi pogled sa parkirališta, po krasnom danu, na masu otočića, kao u Kornatima, samo više tijesno, više zatvoreno, tako da nema valova, ali ima dobrog vjetra. Idealno za jedrenje i za glisiranje. Po moru dosta jedrilica i motornih čamaca. Ispod mosta lijepa marina sa benzinskom pumpom.

        Ja sam se spustio do mora i pokušao opet sa udicom, ali opet sa istim rezultatom. Ni trzaja! Dok sam ja kupao blinker, Carla je po brijegu, koji se spušta sa mosta prema moru, nabrala dvije pune posude krasnih malina.

        Iza toga smo krenuli za Myggenäs, Jörlanda i Marstrand. Ovdje smo se zaustavili ispod mosta za otok i imali opet krasan pogled na more i otočiće. Tu smo ručali pržene hrenovke sa krumpirovom salatom, senfom i pivom, a iza toga maline sa jogurtom. Okolo je bilo sve puno ljudi, danas je nedjelja, ali nakon ručka je došlo lagano nevrijeme sa propisnim pljuskom, tako da su svi bježali na vrat na nos. Kada je prestala kiša i nadošla plima, Carla i ja smo sa rive pod mostom opet probali da lovimo, ali kao i prije opet sa istim rezultatom.

        Krenuli smo opet po lijepom vremenu via Kungälv autostradom za Göteborg, ali nakon nekog vremena smo skrenuli sa autostrade prema aerodromu i via Torslanda stigli u Hjuvik, gdje smo na kraju ceste, pred jednim malim molom parkirali i prespavali. Telefonirali smo u København Sabini i potvrdili naš dolazak. Večera: fina pašta i fažol. Nakon toga udica, tek toliko da ponovim negativni rezultat. A bio je krasan zaljev sa svim preduvjetima za ribu. Ni trzaja! Već mi je dosadilo pisati uvijek jedno i isto, a činiti je još gore. Vrijeme lijepo, noć veoma tiha.

43. dan - 17.07.95 - ponedjeljak: Hjuvik (S) - Glommen (S) – 143/11203 km

        Rano ujutro su nas probudile sirene brodova. Gusta magla! Nakon toga je zarominjala i sitna kiša, ali kada smo se ponovno probudili sjalo je sunce. Oko 11.00 smo se uputili za Göteborg, parkirali na jednom od mnogobrojnih parkirališta uz rivu i krenuli na razgledavanje grada. Lijep grad, ali ne nešto naročito. Posjetili smo i luku sa divnim brodovima, kupili smo lososa za Wernera i na brzinu ručali ostatke od večere (pašta i fažol) i malo voća.

        U 14.30 smo krenuli autostradom prema jugu via Mölndal i stigli po suncu u Varberg. Tu smo se parkirali na rivi, opet sa krasnim pogledom i popili kavu, a iza toga smo otišli do jednog kampa i parkirali naš camper pred ulazom u kamp. Ušli smo u kamp, otišli pod tuševe na žetone, otuširali se i oprali kosu. Nakon toga smo krenuli dalje i prema putokazu „Glommen fiskehavn“ došli u Glommen, našli krasnu malu ribarsku lučicu i na vrhu rive udarili naš tabor. Odmah uz nas, puno krasnih jedrilica u maloj marini i ribarski brodovi vezani uz rivu. Krasno sunčano vrijeme, ali uz jaki vjetar sa mora, koji je na lukobranu dizao jake valove. Bilo je prilično svježe. Ja sam čak odustao od ribolova, izgleda da je to bila i posljednja mogućnost da okupam blinker. Sutra bi se trebali ukrcati na trajekt za Dansku, a to znači: gotovo sa ribolovom. Za večeru je Carla pripravila paštu šutu alla bolognese, salate i jagode, sve uz vino, a zalaz sunca za oblake, oko 21.30, proslavili smo šampanjcem. Sutra se nadamo kupiti svježu ribu.

        U 23.00 smo bili u krevetu, ali po noći nas je probudio neverin. Prvi puta u 43 dosta kišovitih dana, smo „čuli“ promjenu vremena, sa suhog na mokro, uz gromove i neveru. U Norveškoj promjena vremena sa lijepog na pljusak nije nikada bila popraćena vjetrom ili munjama. Uvijek je to bio ili lagani ili nagli prijelaz, ali bez zvučnih ili svjetlosnih efekata. A ovdje konačno munje i gromovi, kao na našem dragom Jadranu.

        Ponovno smo zaspali, naš krov je prošao i gore nepogode!

44. dan - 18.07.95 - utorak: Glommen (S) - Taastrup (DK) - 218/11421 km   

        Ujutro, kada smo se digli, sjalo je sunce i puhao je dosta jaki jugozapadni vjetar, ali nije bilo hladno. Uskoro su u luku stigla i dva ribarska broda, u pratnji ogromnog jata galebova. Carla je odmah otišla na rivu, gdje su pristali brodovi i kupila jednog velikog škombra i jedan list, a naknadno je kupila i još jednog velikog oslića.

        Oko 11.00 smo konačno krenuli prema autostradi u koju smo ušli kod mjesta Morup, uputili se za Helsingborg i tamo se uputili ravno u trajektnu luku, gdje smo stigli oko 13.10. Stavili smo se odmah u red za ukrcaj, iz auta uplatili kombiniranu tarifu za trajekte Helsingborg-Helsingør (Švedska - Danska) i Rødbyhavn-Puttgarden (Danska - Njemačka, vidi: 46. dan) i nakon čekanja od 10-ak minuta smo bili u trajektu. U 13.40 je M/S „Prinsesse Elisabeth“ isplovila iz luke Helsingborg (S), a u 14.25 smo pristali u Helsingør (DK). Ulaz na trajekt i izlaz iz trajekta je prošao bez ikakve pasoške i carinske kontrole. U Helsingør-u je na obali bio prilično dugačak rep automobila i mnogo kampera i prikolica, koji su čekali na ukrcaj. Promet prema sjeveru je znatno veći od onoga prema jugu i ukrcaj na trajekt ovdje nije tako brz, kao što je bio naš u Helsingborg-u.

        Iz Helsingør-a smo se po suncu uputili obalnim putem za København i zaustavili se u mjestu Humlebæk, neposredno uz plažu. Carla je spržila škombra i list i ručak je prošao uz krasan pogled na more, jedrilice, plažu i kupače. Za vrijeme ručka je prošao i mali neverin, jaki vjetar, ali bez kiše. Neke jedrilice i surfisti su imali nekih problema, ali sve je prošlo relativno brzo.

        Iza ručka, opet po suncu, nastavili smo naš put via Usserød, gdje smo se zaustavili da kupimo ambalažu za darove za naše prijatelje u København-u. Nakon toga smo ušli u autostradu i oko 18.30 smo došli u Taastrup, kod Sabine i Oskara. Parkirali smo pred njihovom kućom, koja se nalazi u divnom zelenilu, na cca 20 km od København-a. Na večeri su bile i obje kćerke, Tanja i Vibeke, i pričanje je potrajalo do iza ponoći.

        Noć je prošla u prekrasnoj tišini.

45. dan - 19.07.1995 - srijeda: København (DK) - 0/11421 km

        Ujutro je Oskar odveo Carlu i mene njegovim autom u København i provozao nas malo po gradu. Posjetili smo spomenik sireni, simbol Københavna, zatim tvornicu piveTuborg, u kojoj je on radio mnogo godina kao inženjer (sada je u penziji) i na kraju urede u kojima radi Sabina. Iza toga nas je Oskar ostavio u gradu, a Carla i ja smo krenuli u obilazak. Vrlo lijep grad, interesantan, lijepe zgrade, renovirane i obojene fasade kuća, ne mnogo zelenila, ali mnogo vode, kanala i mora, luka je tako reći u centru grada. Ručali smo na ulici pred McDonaldom i promatrali rijeku ljudi, koja nam je prolazila pred nosom. Ulice izgledaju promenade, na trgovima mladež sjedi na pločniku i uživa u suncu, netko jede, netko pije, neki izvode muziku, bubnjanje, plesove, breakdance. Sve je puno života i nitko nikome ne smeta.

        U 17.00 smo se ponovno našli sa Sabinom, koja nam je pokazala još neke osobitosti grada, a onda smo sa U-Bahnom stigli u Taastrup i autobusom došli kuci.

         Večera u vrtu, dimljeni losos i nakon toga roštilj, sve uz fino argentinsko i francusko vino. I opet ćakula, ali ne do tako kasno.

46. dan - 20.07.1995 - četvrtak: Taastrup (DK) - Ebstorf (D) - 405/11826 km

        Ujutro smo nakon doručka sa Oskarom, Sabina je već bila u uredu, krenuli oko 10.30 prema jugu Danske. Vozili smo autostradom E47 pokraj mjesta Køge i Rønnede do krasnog mosta preko Storstrømmen, kraj kojeg smo se zaustavili, ali smo skoro odmah krenuli dalje, jer nam se nije svidjao krajolik, a more je bilo preplitko, da bi se moglo ribariti. Nismo se zaustavili sve do Rødbyhavn-a, gdje smo stigli oko 14.00 i gdje smo najprije potrošili sav preostali sitni danski novac. U 14.10 smo se u Rødbyhavn-u ukrcali u trajekt i u 15.00 smo stigli u luku Puttgarden (D). Vrijeme na moru lijepo, sunčano, uz laganu sumaglicu.

        U Puttgarden-u, na izlazu iz trajekta, njemačka policija je kontrolirala pasoše i to je u stvari bila jedina granična kontrola, koju smo doživili na čitavom putu od polaska od kuće do povratka u San Maurizio. Prelazili smo granice 10 puta, sa 20 kontrolnih punktova i sa ovom jedinom kontrolom!

        Po E47 smo nastavili za Oldenburg, tu smo skrenuli u desno na B202 za Lütjenburg, a ovdje na B430 za Plön, koji se nalazi unutar nacionalnog parka Naturpark Holzsteinische Schweiz. Nastavili smo, okruženi divnom prirodom i jezerima, po L68 i 432 za Stocksee i Bad Segeberg i dalje po A21 i B404 za Trittau i Schwarzenbek, zatim po B209 za Lauenburg/Elbe, onda sa K53 za Lüneburg i sa 209 oko njega, a oko 20.00 smo po L233 stigli u Ebstorf. Nismo htjeli ići autostradom, opet smo išli okolo kere pa na mala vrata, Carla je naime htjela da vidimo malo i sjevernu Njemačku, i tako se je put otegnuo. Krajolik je dosta lijep, ali po suncu i sa prolazima kroz naseljena mjesta sa puno prometa, bilo je dosta naporno i dugotrajno.

        Zaustavili smo se u Ebstorf-u i našli lijepo parkiralište kraj groblja (gotovo u centru mjesta). Najprije smo htjeli malo da razgledamo ovaj gradić, ali je već sve bilo zatvoreno i mjesto je bilo pusto. Na ulici skoro nikoga, iako je još bio dan i nakon sat vremena smo se vratili u kamper. Mene je, vjerovatno od vožnje po suncu, uhvatila mala vrtoglavica, nisam se osjećao dobro, ali Carla je došla na izvrsnu ideju, da je vodka najbolji lijek i tako je i bilo. Večera je na kraju dovela opet organizam u red.

        Noć je prošla mirno i tiho.

47. dan - 21.07.1995 - petak: Ebstorf (D) - Steinberg (D) - 438/12264 km

        Ujutro nas je probudilo sunce, ali i ljudi koji su počeli parkirati automobile. Bili su svi lijepo obučeni i sa crnim kravatama i shvatili smo, da će vjerovatno uskoro biti neki sprovod. Na brzinu smo doručkovali i već u 9.15 (!) zbrisali sa parkirališta. Uputili smo se prema jugu sa L250, put nas je vodio kroz krasnu šumu i tu smo na jednom mjestu skrenuli sa asfalta i ušli u šumu. Parkirali smo na 100 m od ceste u divnom hladu i relativnoj tišini. Najprije smo obavili naše jutarnje umivanje, a onda je Carla iskoristila priliku, uzela škare i češalj i dovela moju glavu malo u red. Bio sam vec prilično obrastao, nisam se šišao oko dva mjeseca.

        Nakon toga smo nastavili put i prošli kroz Uelzen, i nastavili po B4 za Braunschweig. Tu smo ušli na autoput A39 i nastavili sa A7 via Göttingen i Kassel do Fulde, gdje smo iza mjeta Eichenzell izišli sa autostrade i skrenuli za Frankfurt. Krasna cesta B40 se je nakon 30-ak kilometara pretvorila opet u krasan autoput, prošli smo Steinau, Hanau i oko 17.00 stigli u Steinberg.

        Parkirali smo u jednoj tihoj pokrajnjoj ulici, kraj ulaza u šumu i otišli u posjet kod Wernera, koji sutra ima rođendan. Tamo su bili već Carlini roditelji, koji su došli iz Kemptena. Ćakule i večera, a iza večere je Carlinoj mami najednom pozlilo, vjerovatno uslijed vrućine (37°C u hladu), koju ona kao astmatičar teško podnosi, a osim toga joj se je izgleda jako sviđala večera i nije pazila na količinu. Tlak je skočio na 200/105, ali nakon sat-dva je sve opet bilo normalno. U noći je bilo u kamperu vruće, prozor na uličnoj strani nismo mogli držati otvoren, da nam ga neko visoko vozilo ne pobere, a onaj iznad pločnika bi mogao prouzročiti sudar sa glavom nekog prolaznika. Uspjeli smo odspavati i ostati živi.

48. dan - 22.07.1995 - subota: Steinberg (D) - 0/12264 km

        Ujutro smo Werneru čestitali rođendan, a o podne smo bili njegovi gosti na ručku u jednom restoranu. Carlina mama nije htjela riskirati i ostala je kod kuće. Ali zato su došli njegov sin Johann, sa Marinom i Tobiasom. Svi su se zgražali, kada sam odlučio, da za ručak naručim bečki odrezak, ali to mi je bilo draže od raznih filea ili punjenih odrezaka. Jedino Marina me je uzela u odbranu sa izjavom, da ako je dobro napravljen, onda je to izvrsno jelo. Na kraju je i Tobias naručio isto. Odrezak je ipak bio jako dobar, iako nešto pretanak u mesu, a preobilan u oblogi.

        Iza ručka je započeo lagani neverin, koji se je uskoro pretvorio u kišu i prouzročio nagli pad temperature (20°C). Konačno se je moglo disati i u noći se je u camperu opet dobro spavalo.

49. dan - 23.07.1995 - nedjelja: Steinberg (D) - Birkenau NL (D) - 117/12381 km

        Ujutro je opet zasjalo sunce, bilo je svježe i ugodno.

       Iza ručka smo se oprostili sa svima i krenuli opet prema jugu. Autoputem A5 smo stigli u Weinheim po lijepom, sunčanom i toplom vremenu i nastavili za Birkenau NL, gdje su nas već očekivali Ulla i Herbert. Imali smo namjeru da se zadržimo samo na kratko, sat-dva, da uzmemo naša 2 paviljona za kamp, koje su nam oni u međuvremenu nabavili (za vrijeme zadnjeg posjeta, 09.06, bili su svi rasprodani) i da odmah nastavimo za Kappel u CH. Ali, pravili smo račun bez krčmara. Morali smo ostati na njihovoj lijepoj terasi, a u 19.00 nas je Herbert izveo u jedan restoran sa domaćom kuhinjom i sa izvrsnim specijalitetom: koljenica na žaru (gegrillte Haxe). Iza obilne večere smo se odvezli u Heidelberg i prošetali po centralnoj ulici grada. Sve puno ljudi i života, krasan grad, u ratu nedirnut od bombi. Skitali smo se do ponoći, a onda vratili kući i pobrali se odmah u krpe.

        Parkirali smo kao i pred 45 dana na putu ispod kuće. Noć je bila ugodna za spavanje, ali ogromna količina mesa u želucu nije djelovala uspavljujuće. Ipak, preživio sam i to.

50. dan - 24.07.1995 - ponedjeljak: Birkenau NL (D) - Kappel (CH) - 350/12731 km

        Osvanuo je lijepi sunčani dan i jutro smo prošli na terasi kod Ulle, na suncu. Herbert je bio na poslu, ali je došao oko 13.00 na ručak, kojega je pripravila Carla. Pašta al pomodoro. Izgleda, da im je jako prijalo.

        Oko 15.00 smo se oprostili i otišli za Manheim u market, da kupimo neke darove, a onda smo krenuli na jug, prema Švicarskoj. Stalno po toplom vremenu, i na sreću bez gužvi na autoputu, dočepali smo se Basel-a, a pola sata nakon toga smo, oko 20.30, stigli u Kappel. Kod kuće je bila samo Dora, mama od Michelle. Davor je nazvao, ali nešto prije našeg dolaska, iz Francuske, gdje je još ovaj tjedan na kampiranju. Čuo je od Dore da dolazimo, pa nas je nazvao ponovno nešto kasnije, tako da sam kratko popričao na telefonu sa svom četvoricom. Sa Dorom je razgovor potrajao malo dulje, ali oko 23.30 smo se pobrali u camper, koji je bio parkiran pred garažom, u tihoj Reckakerstraße.

51. dan - 25.07.1995 - utorak: Kappel (CH) - San Maurizio Canavese (I) - 430/13161 km

         Oko 9.00, nakon doručka, smo se oprostili od Dore i krenuli na zadnju etapu našeg dugog i, usprkos kišnom periodu u Norveškoj, veoma lijepog putovanja po Skandinaviji.

         Autoputom via Lugano, Chiasso i Milano stigli smo kući u San Maurizio Canavese, po lijepom vremenu, oko 14.00 sati, nakon 13.161 km (Tabela)! Peter je bio na poslu, a Jasminka je, nakon jučerašnje proslave njenog 23. rođendana, pokušavala dovesti kuću u red.

         Naš dragi camper, našu drugu, malu ali lijepu, kuću, smo stavili pod krov, ali ne na dugo, jer već za tjedan dana namjeravamo na more u Istru, u naš camping "FKK Kažela" u Medulinu.